Nizozemski fotograf Jan Kempenaers proputovao je cijelo područje bivše Jugoslavije u potrazi za zapuštenim spomenicima iz vremena socijalizma, a što je sve snimio – pogledajte u nastavku.
Razgovori o nasljeđu socijalizma i bivše države kod nas često završavaju u glasnim i nerijetko neartikuliranim raspravama koje vode u daljnje podjele, a koje danas više ne bi trebale imati nikakvoga smisla. Nas to pretjerano ne zanima te se možemo složiti da je tu bilo kako dobrih tako i loših stvari, ali i ponekih vrlo zanimljivih uz koje naše nezrelo osjetilo za bizarne i zabavne stvari počne titrati isto kao i naš tik na lijevom oku svaki put kada se Scarlett Johansson pojavi u kadru.
Jedna od takvih stvari su bile fotografije nizozemskog fotografa Jana Kempenaersa koje je uradio za svoju knjigu pod nazivom ‘Spomenik’. On je uz pomoć mape spomenika iz 1975. godine proputovao područje cijele bivše države u potrazi za spomenicima čije je fotografije jednom vidio u enciklopediji umjetnosti, a koje su na njega ostavile dubok osjećaj strahopoštovanja, ali i nečeg što se baš i ne uklapa u ovaj svijet.
Ti spomenici su svi redom građeni šezdesetih i sedamdesetih godina, a njihovu gradnju je naručio Josip Broz Tito kako bi njima označio mjesta i događaje koji su odigrali važnu ulogu u borbama protiv Sila osovine tijekom Drugog svjetskog rata. Fotografija iznad prikazuje „Spomenik revoluciji naroda Moslavine“ u mjestu Podgarić u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.
Na spomenicima je radio velik broj poznatih kipara i arhitekata tog vremena kao što su Vojin Bakić, Ivan Sabolić, Petar Krstić, Jordan i Iskra Gramul, Bogdan Bogdanović, Svetislav Ličina, Miodrag Živković, Gradimir Medaković i brojni drugi te su tijekom postojanja Jugoslavije gotovo svakodnevno privlačili velik broj posjetioca.
Teško je ne primijetiti monumentalnost samih spomenika koja je služila kao odraz snage i samouvjerenosti tadašnje države, dok je stil izrazito apstraktan, što je bilo u potpunoj suprotnosti s tada prevladavajućim stilom umjetnosti u socijalističkom bloku, socrealizmom, koji se ukratko može sažeti u vjerne prikaze sretnih i rumenih seljaka i radnika te njihovih blještavih alata. Razloge toga treba tražiti u političkom odmaku Jugoslavije od politike SSSR-a, ali i u univerzalnosti apstraktizma koji je išao ruku pod ruku sa svima znanom parolom: „Bratstvo i jedinstvo“. Nama izgledaju nevjerojatno kul gledajući ih tek kao izdvojena umjetnička djela.
Spomenici sada nose različitu vrijednost različitim ljudima. Nama su intrigantni zbog svojeg izgleda i položaja koji raspiruju bogatu maštu, stvarajući priče i radnje budućih filmskih spektakla koje planiramo snimiti u našem budućem Idesh! filmskom studiju. Drugima su pak emotivan simbol prošlosti, bilo pozitivnog bilo negativnog predznaka, no svima njima je ipak zajednička umjetnička ljepota i sasvim sigurnavrijednost koja danas u najvećem broju nezasluženo propada.
Naravno da se postavlja pitanje što učiniti sa svim tim spomenicima kojih ima mnogo više nego što smo ih gore prikazali i od kojih su mnogi u puno gorem stanju. Dok smo kao narod fantastično talentirani za sport, zajebanciju i turizam, toliko smo ipak loši u suočavanju s vlastitom prošlošću pa su brojni takvi spomenici uništeni zato jer prikazuju ili komemoriraju „drugoga“. Naše skromno mišljenje je da je to totalna glupost. Oni su djela umjetnosti te ih kao takve i treba gledati, obnoviti ili barem sačuvati u čast vizije kipara i arhitekata koji su ih izgradili. I naravno zaraditi masne novce od njih koristeći ih kao kulise u velikom Imax kino spektaklu temeljenom na „Čovječe, ne ljuti se“ ili nekoj drugoj igri koja već nije zakaparena za snimanje od kreativaca iz Hollywooda.
Dokaz da nismo bili u krivu što se tiče naslova je snimanje nezavisnog SF filma „Sankofa“ koji se u većem dijelu i snimao na području bivše Jugoslavije, a gore navedeni spomenici igraju važnu ulogu u radnji samog filma. Film je premijerno prikazan na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu te je pobrao dobre kritike.
Sve korištene fotografije vlasništvo su Jana Kempenaersa.
KOMENTARI