Sjećam se u osnovnoj školi gdje smo išli mi, prognanici, bila je privilegija imati oca. Djeca koja su imala oca na prste jedne ruke su se mogla nabrojati, to su bili oni sretni, koji su, kada izlaze iz škole, trčali očevima u zagrljaj.
Srebrenica. Mnogo značenja i tumačenja u jednom imenu grada. Srebrenica je sinonim za užasna stradanja Bošnjaka. Srebrenica je svjetski simbol genocida. Iza svake ubijene žrtve je nekoliko neispričanih sudbina. 8372. nasilno njih ugašene, a iza sve ostalo je za bar po pet ili šest teških priča i sudbina njihovih najmilijih.
Toliku bol niti jedno ljudsko biće ne može zamisliti, samo neinformisani i ljudi željni nereda i smutnje mogu govoriti kako nema tih žrtava i tih teških sudbina.
Šta je skrivio moj brat, koji je u majčinom stomaku prešao na sigurnu teritoriju i tako nastavio svoj put i svoju sudbinu koja će ga zauvijek obilježiti. Dijete koje niti jednom nije u svome životu reklo: „Babo!“ Teško je zamisliti kakva je priča djeteta koje niti jednom u životu nije imalo priliku da oca zovne oče, babo ili tata.
Šta sam skrivio ja, i kome trebam dokazivati, kada od svoje sedme godine živim bez oca i bez sigurnosti koju djeca u ocu imaju.
Koliko je samo težih i sličnih sudbina? Ne bih im znao reći broj, a znam da ih ima mnogo. Broja im se ne zna.
Privilegija je imati oca
Sjećam se u osnovnoj školi kada smo išli, mi prognanici, u OŠ u Dubošnici kod Lukavca, bila je privilegija imati oca i djeca koja su imala oca na prste jedne ruke su se mogla nabrojati. To su bili oni sretni, koji su kada izlaze iz škole, trčali očevima u zagrljaj, a mi, većina nas pognute glave, prolazila pored tih dirljivih prizora zagrljaja koji smo svi željeli, a nismo imali.
Ti zagrljaji su nas vrijeđali, ali to nikome nismo mogli reći. Nikad nisam uspio do danas, svojoj porodici, a i prijateljima reći zašto ne volim zagrljaje.
Bilo smo djeca koja su od skrivanja svojih emocija pregorila, i u svome svijetu se zaključala, igrom klikera i skupljanjem sličica svoje emocije i snove smo skrivali, a patili smo da se patiti ne zna više.
Bili smo željni toplog doma i stiska očeve ruke, pa i da nam otac uši izvuče, samo da je tu.
Sjećam se, tih godina, nisam nikako volio boraviti u hladnoj kući, jer me hladnoća asocirala na noći provedene po srebreničkim potocima i jarcima. Želio sam da mi je dom topao, iako nisam imao oca.
Bila je prva noć u obnovljenoj kući u Dubošnici koju je obnovio UNHCR, ali pod uslovom da u njoj neko vrijeme borave prognani iz Srebrenice. Hladno je bilo, nismo mogli da naložimo vatru. Dimnjak kuće je bio začepljen. Kuća se napunila dimom od pokušaja da naložimo vatru, pa smo na kraju odustali od loženja. Zakonačili smo. Hladno je, a ja se šćućurim pod jorgan, ustima napušem vrućeg zraka što više, i onda svu tu toplotu otkrivanjem jorgana istjeram u sobu u kojoj sam spavao sa svojom porodicom. Sve u želji da hladnoću otjeram, jer me asocirala na srebreničke potoke i jarke i noći provedene u njima. Nisam želio da nam se ponove.
Neko mora odgovarati za genocid
Koliko je samo sudbina slično mojoj i težih? Broja im ne znam, a znam da ih je više od 8372.
Danas kada Bosna i Hercegovina pokreće ponovo tužbu, želim reći svima pa i sebi, da nisam zaboravio ono što je bilo i da za ubistva mojih najmilijih neko mora odgovarati i suočiti se sa istinom.
Suočavanje sa istinom mi je bitnije od svega, jer samo tako strana koja je činila zlo može vidjeti posljedice svoga zla i siguran sam da neće nikada više poželjeti da isto ponovi. Zbog toga pišem ove retke i svjedočim historiji da genocid i mržnja nanosi ogromnu, neizrecivu bol i samo gledanjem u lice istini ovom kriznom stanju našeg regiona može se stati ukraj.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI