Riječ ekskurzija imala je egzotičan prizvuk, mirisala je na putovanje u nepoznato, avanturu i druženje. Njome smo nazivali čak i jednodnevne izlete koji su se nastavnim planom i programom praktikovali, otprilike, dvaput u godini.
Prvi, u ranu jesen, mirisao je na maglu i mokro lišće. U školskom dvorištu okupljamo se rano ujutru dižući neviđenu galamu i dreku zbog koje jata ptica uplašeno izlijeću iz krošnji drveća. Dok se se izmaglica diže iznad rijeke i grad budi iz sna, prastari „Sanatransovi“ autobusi lijeno pokreću svoje točkove, a njihovo brektanje podsjeća na kašalj plućnog bolesnika. Rani jesenji dani još su topli i temperature ljetne, a mi se poput raznobojnih maslačaka prosuli prostranim Čapljanskim barama.
Stižu učiteljice i razrednice, pokušavaju unijeti malo reda i organizirati ono što je nemoguće organizirati otkako je svijeta i škole. Za primjer učiteljica poteže za uho najnestašnijeg učenika, koji kao da se nekom nevidljivom silom pretvorio u zvrk bez kontrole, a on je gleda onim pogledom u kojem je puno straha, ali i mržnje, pogledom koji će jednog dana odrasti u nešto čega se sve učiteljice i žene jednako plaše. Iz ruksaka vadimo sve što su nam naše mame spremile i spakovale kod kuće u najlonske ili aluminijske folije, neko jede sendvič ili pečeno pile i čini se da je sav smisao ekskurzije da se dođe i ždere na tom prostranom zelenom ćilimu.
Učiteljica konstatuje kako se u prirodi otvara apetit, a mi punih usta klimamo glavama u znak potvrde. Poslije sendviča uzimamo sok u tetrapaku na kojem su nacrtane hiljade kapi soka od naranče i nerviramo se dok bezuspješno u mali oznojeni kružić pokušavamo zabosti slamku koja se lomi. Drugi, proljetni izlet, manje smo voljeli, jer su se obično obilazili spomenici iz Drugog svjetskog rata. Poslije istorijskog časa razgledali bismo muzejske eksponate i penjali se na stare topove i tenkove , a uvijek bi se našao neko dovoljno odvažan da na njima napiše svoje ime, baš kao da time udara vlastiti pečat na jednu prohujalu istorijsku epohu.
Bilo nam je čudno da je to zahrđalo oružje nekada moglo pucati, a neće proći dugo vremena kada će neki novi tenkovi ponovo zapucati, a na njima biti ispisana neka zlosutna imena. Na kraju osmog razreda išlo se na „pravu“ ekskurziju koja je trajala više dana, a učenici Osnovne škole „Vuk Karadžić“ putovali su autobusima u Pulu. Jasno se možeš sjetiti bungalova u odmaralištu „Verudela“, gdje nas je bilo smješteno po petoro ili šestoro u jednoj sobi.
Već je rana jesen i more je hladno, ali to nas ne sprečava da se okupamo u njemu, uostalom kakav bi to bio odlazak na more a da barem noge ne smočiš u njemu. Šetali smo Pulom i nezainteresirano razgledali spomenike starih Rimljana i činilo nam se da nema ništa toliko neobično ili vrijedno u svim tim dorskim i gotskim stubovima izvajanim rukama prastarih majstora. Godine su prohujale dok si udario dlanom o dlan, već si četvrti razred srednje škole i spremaš se za maturalnu ekskurziju. Zanimljivo, i ovoga puta ide se u Pulu. Bili smo četiri godine stariji, pa se na putovanje išlo vozom. I danas, poslije toliko godina,u nozdrvama možeš osjetiti miris kolomasti i ugljična isparenja dok u cik zore čekaš na željezničkoj stanici u Prijedoru. Bilo je to one godine kada se rušio Berlinski zid, a još se nije moglo naslutiti niti vidjeti kako se u našim dušama grade novi, nevidljivi zidovi, puno čvršći i trajniji od onoga koji je bio ozidan ciglama i betonom. Dok bazaš hodnicima i kupeima voza koji lijeno klopara beskrajnim kolosjecima, odnekud dopire muzika Crvene jabuke i Žerin glas koji poručuje dragoj da ga čeka „tamo gdje ljubav počinje“. Na stanici ispred Pule voz staje i čeka, a ti čitaš natpis na maloj, u bijelo okrečenoj kućici, pored koje stoji strogi skretničar s crvenom kapom na glavi. Mjesto se zove Sveti Petar u Šumi, pozivaš drugare, naginjete se kroz veliki prozor na vagonu i smijete neobičnom nazivu, a oni bolji učenici već mozgaju koje se riječi u tom imenu pišu velikim i malim slovom.
U kampu „Zlatne stijene“ miješamo se s maturantima iz Sarajeva, Beograda i Goražda, padaju prva poznanstva i simpatije. Lako je zamisliti sobu nakrcanu srednjoškolcima, punu smijeha, muzike i šale, dok iz ruke u ruku kruži flaša „štoka“ ili „vekije“. Ova žestoka pića našeg puberteta bila su omiljena sredstva za prvu inicijaciju opijanja kojom se, kako smo mislili, ulazi u svijet odraslih. Imala su okus osrednjeg sovjetskog razređivača, a na želudac djelovala kao da si se napio vode kojom su se hladili nuklearni reaktori u Černobilu.
Tako smo postajali odraslim u onoj mjeri u kojoj je mamurluk bio prvi i najvažniji elemenat odrastanja. Još smo bili nevini, mnogi od nas nisu ni poljubili prvu curu, opravdano sumnjajući da će se ijednoj ikada svidjeti, ali smo zato bili pijani kao čep.
Nikada se čovjeku vlastiti život ne smuči kao kad se strašno napije, pa čitavu noć i jutro grli zahodsku školjku. Odmotavaš u glavi film i prisjećaš se noćnih odlazaka u kultnu diskoteku „Piramida“, koja nam je nalikovala na neki izvanzemaljski brod, onako sva u staklu sa bezbroj raznobojnih svjetala koja se nesprestano pale i gase.
I na kraju, ono što nikako ne možeš zaboraviti je osmjeh jedne slatke male Goraždanke, kojoj nikada nisi saznao ni imena. Sreo si je nekoliko puta, u prolazu, ali su te njene plave oči i zagonetan osmjeh ošinuli poput groma. Od stida nisi skupio dovoljno hrabrosti da joj priđeš, ali ti je srce treperilo i ludački lupalo pogođeno kupidovom strijelom.
I danas, poslije toliko godina, kada si zreo i odrastao čovjek, uvijek kada čuješ Žerin promukli glas pomisliš na plave oči koje su se poput noža zauvijek urezale u tvoje pamćenje.
Zlatan Čekić
KOMENTARI