Živimo u društvu koje ima izuzetno visok prag tolerancije na nasilje i agresivno ponašanje.
Nakon samoubistva 14-godišnjeg dječaka Mahira Rakovca problem međuvršnjačkog nasilja došao je u žižu javnosti. Iako je ovaj problem već duže vrijeme prisutan u našem društvu, o njemu se ranije nije dovoljno pričalo. Da je problem međuvršnjačkog nasilja gorući problem našeg društva slažu se bh. stručnjaci koji ukazuju na njega i napominju da nadležne institucije nisu dovoljno zainteresovane za rješavanje ovog problema.
Mirsada Bajramović, direktorica udruženja “Zemlja djece” iz Tuzle, ističe da društvo u cjelini apsolutno nije svjesno obima, opasnosti i posljedica koje vršnjačko nasilje ostavlja ne samo na djecu, žrtve i zlostavljače, nego i na cjelokupnu društvenu zajednicu.
Ističe da je posljednji alternativni izvještaj o nasilju nad djecom u BiH iz 2013. godine, urađen na reprezentativnom uzorku, pokazao da 80 % učenika završnih razreda osnovne škole svakodnevno trpe neki oblik nasilja u školi.
“Međutim, ni to nije alarmiralo nadležne institucije da poduzmu odgovarajuće mjere i procedure da razviju preventivne programe i matrice za prepoznavanje takvih ponašanja i adekvatno reagovanje. O vršnjačkom nasilju se govori samo kada, nažalost, dođe do radikalnog slučaja sa tragičnim posljedicam, kada se društvo na kratko podigne na noge, ali opet bez efektivnih i suštinskih promjena. Poslije se vratimo izborima, političkim prepucavanjima, priči o ‘onima drugima’ i egzistencijalnim problemima i sve nam postane prioritetnije u odnosu na problem nasilja među djecom”, kaže za BUKU Mirsada Bajramović.
Ona dodaje da do danas nijedan nivo vlasti nije izdvojio namjenska budžetska sredstva za implementaciju državne Strategije za borbu protiv nasilja nad djecom 2012-2015. Štaviše, veliki broj profesionalaca u obrazovanju, socijalnoj zaštiti, zdravstvu, medijima, poduzetništvu i dr. oblastima koji su nosioci odgovornosti implementacije određenih operativnih mjera na suzbijanju nasilja nad djecom još uvijek nisu ni upoznati sa ovim strateškim dokumentom.
“Sama struktura uposlenih u obrazovnim ustanovama nam je pokazatelj koliko se vodi računa o odgojnoj komponenti škole. Kako je moguće da se ozbiljno radi na razvijanju socijalnih vještina kod djece i suzbijanju nasilja u školama kada u istim nemamo socijalnih radnika, kada u školama sa 500 i više učenika imamo jednog psihologa/pedagoga, nastavni kadar se mijenja svake godine, a uz to nisu dovoljno ili nikako osposobljeni da prepoznaju i adekvatno reaguju po pitanju međuvršnjačkog nasilja”, ističe Bajramović M.
Dodaje da živimo u društvu koje ima izuzetno visok prag tolerancije na nasilje i agresivno ponašanje.
“Na određene situacije nasilja među djecom gledamo kao na ‘dječiju igru’, a nerijetko krivce za to pronalazimo u samoj djeci. Zanemaruje se odgovornost odraslih koji su zaduženi da brinu o djeci, a što potvrđuje i slučaj seksualnog zlostavljanja devetogodišnje djevojčice, štićenice Doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, od strane starijih štićenika. Četiri uposlenice i dalje nesmetano rade sa djecom u ovom Domu, bez obzira što je protiv njih potrvđena optužnica za nesavjestan rad u službi jer su, pored saznanja da je u periodu od decembra 2010. god. do maja 2011. godine devetogodišnja djevojčica seksualno zlostavljana od dva starija štićenika, propustile da postupaju po važećim propisima i vrše nadzor nad štićenicima i da djetetu pruže adekvatnu pomoć i zaštitu. Koju poruku u ovom slučaju šalju odgovorne institucije profesionalcima koji treba da brinu o našoj djeci: tolerancija na nasilje, blagovremeno neprepoznavanje ili neprijavljivanje slučajeva nasilja nad djecom ne predstavlja težu povredu na radu”, ističe naša sagovornica.
Mirsada kaže da škole u BiH vrlo malo čine na prevenciji odnosno suzbijanju vršnjačkog nasilja. Kaže da kontinuirani rad na osvještavanju učenika o temama vezanim za nasilje gotovo da i ne postoji, ni kroz obavezan, a ni fakultativan program, a u nekim školama se sporadično organizuju radionice za učenike i roditelje koje se u većini slučajeva baziraju na njihovoj pasivnosti, što je neučinkovito i ne daje dugoročne rezultate.
“Škole se najčešće za nepostojanje adekvatnih preventivnih programa pravdaju nedostatkom finansijskih sredstava za ove namjene, ali osnovni razlog je ustvari nepostojanje interesa menadžmenta i osoblja škole za ove i slične aktivnosti koje nisu dio njihovog obavezujućeg nastavnog plana i programa u okviru raspoloživog fonda sati. Sve više osnovnih i srednjih škola, uz potpore Vijeća roditelja ili Odbora škole, angažuju sigurnosne agencije, postavljaju kamere i sl. u svojim prostorijama kao jedine mjere prevencije međuvršnjačkog nasilja u školama. To je potpuno pogrešan pristup, jer se na ovaj način nasilje iz škole može samo premjestiti na ulicu”, ističe Bajramović Mirsada.
Ona kaže da je zabrinjavajuća činjenica da se konkretni slučajevi vršnjačkog nasilja u školi prikrivaju od strane osoblja škole zbog godišnjeg vrednovanja (bodovanja) njihovog rada ili radi čuvanja „dobrog“ glasa, čime interese škole stavljaju ispred interesa djeca.
“Prećutno ih u tome podržava i nadležno ministarstvo, obzirom da u većini slučajeva ne preduzima nikakve mjere odgovornosti prema menadžmentu škole odnosno uposlenicima škole kada se takvi slučajevi i prijave. U BiH su još 2012. godine donijete Smjernice za postupanje u slučaju nasilja nad djecom, ali većina škola još uvijek nije upoznata sa njima, jer im od strane nadležnog ministarstva nikada nisu proslijeđene, a da ne govorimo o tome da su organizovane posebne edukacije u vezi sa primjenom istih ili godišnji monitorinzi i sl.”, kaže ona.
Berina Ceribašić, izvršna direktorica NVO “Naša djeca” iz Sarajeva, kaže da su svi, a posebno osobe koje rade sa djecom, svjesne raširenosti problema vršnjačkog nasilja, ali se, sa druge strane, svi ponašaju kao da nisu svjesni posljedica koje nasilje ostavlja na pojedinca, a u konačnici i na cjelokupno društvo.
Foto: Ilustracija
“Određeni vidovi nasilničkog ponašanja postali su opšte prihvaćeni, često se sve pripisuje ‘običnom dječijem nestašluku’, preko čega odrasli olako prelaze. Nedopustivo je da profesionalci koji rade sa djecom tolerišu nasilničko ponašanje i ne reaguju. Mora se insistirati na ličnoj odgovornosti i strogim sankcijama”, kaže za BUKU Berina Ceribašić.
Ona ističe da je tokom 2013. i 2014. godine 10 dječijih grupa iz cijele BiH koje djeluju u okviru mreže “Snažniji glas za djecu” radilo na izradi Prvog dječijeg izvještaja o stanju prava djeteta u BiH. Trebalo je da odaberu četiri problema koja oni smatraju najbitnijim za djecu, a prvi koji su odabrali bilo je nasilje nad i među djecom. U izvještaju su sumirani odgovori djece koja su učestvovala u istraživanju (putem fokus grupa), a djeca su dala i svoje preporuke za rješavanje ovog problema. Preporuke su na stranici 17 izvještaja koji možete pogledati na sljedećem linku.
Na pitanje da li su škole u BiH dovoljno uključene u suzbijanje međuvršnjačkog nasilja, Berina kaže da iz njihovog dosadašnjeg iskustva u radu sa školama znaju da se dosta radilo u proteklih 10 godina na promociji nenasilne komunikacije, ali da je sve to bilo sporadično, sa ograničenim vremenskim rokom, sa ograničenim učešćem djece i uglavnom na volonterskoj osnovi.
“Najčešće su te radionice pohađala djeca koja su već svjesna ovog problema ili se radilo sa nekoliko grupa ili odjeljenja u školama, dok su generacije učenika prolazile bez osnovne senzibilizacije i edukacije. Sigurna sam da ima škola koje su ciljanim programima radile sa djecom sa problemima u ponašanju ili rizičnim grupama djece, ali s obzirom na pojavnost vršnjačkog nasilja, očigledno je da to nije dovoljno. Programi obuke prepoznavanja i reagovanja u slučajevima vršnjačkog nasilja za nastavnike i drugo osoblje škole bi trebali biti obavezni i kontinuirani, kao i programi za učenike”, ističe Ceribašić B.
Ona dodaje da škole takođe već dugi niz godina apeluju da im institucije sistema pomognu, da se u školama uposle socijalni radnici i psiholozi, da se nastavni programi rasterete kako bi se mogli pozabaviti i odgojnom komponentom.
PREPORUKE RODITELJIMA
Ukoliko roditelji primijete da im je dijete žrtva međuvršnjačkog nasilja, Mirsada Bajramović kaže da oni mogu puno toga učiniti da pomognu djetetu žrtvi nasilničkog ponašanja.
“U nekim situacijama se djeca mogu sama suočiti sa zastrašivanjem i nasilničkim ponašanjem, ali često je potrebna pomoć odraslih i njihova uključenost. Većina djece odrasta u nenasilnim uvjetima i nije navikla na takvo ponašanje, pa se ne snalazi, a i nije u mogućnosti primijeniti neke strategije sprečavanja zastrašivanja. Djeca koja se požale roditeljima očekuju pomoć i nikako im se ne smije govoriti da se ne obaziru na zastrašivanje. Ukoliko roditelji sumnjaju da im je dijete žrtva nasilničkog ponašanja u školi, trebaju ga ohrabriti da im ispriča šta se desilo. Saslušajte ga i ne prekidajte, uvjerite ga da nije ono krivo i da je učinilo pravu stvar rekavši vam. Dijete se ne smije nikako ohrabrivati da se samo odupre tome (npr. ‘Vrati mu’!). Također, ne trebaju poduzimati nikakve ‘korake’ prije nego što o tome razgovaraju s djetetom. Roditelji ponekad zbog uzbuđenosti reagiraju impulsivno i na način koji još više pogorša stanje kod djeteta (npr. roditelj se obračuna sa zlostavljačem koji je omiljen u razredu. Druga se djeca zbog toga više ne žele družiti s djetetom.)”, kaže Mirsada.
Ona ističe da roditelj mora obavijestiti učiteljicu/a i/ili osobu iz stručnog tima škole o onome što se dogodilo i dogovoriti kako će zajednički pomoći djetetu da stiče prijatelje, ako ih nema, i da traži pomoć kada mu je potrebna.
“Jasno treba tražiti da im se kaže što će škola poduzeti i dogovoriti ponovni sastanak. Iznimno je važno da roditelj odmah po saznanju potakne pitanje uvođenja programa za suzbijanje nasilničkog ponašanja i zastrašivanja u školi, te uzme aktivnu ulogu u kreiranju sigurnijeg okruženja u školi, ne samo radi svog djeteta, nego svih učenika. To može tako što će zahtijevati da se okupe i drugi roditelji, te rasprave o problemu i načinu njegova suzbijanja, predložiti izradu školskog pravilnika za rješavanje sukoba – dokument u kojem se navodi kako se škola suočava s incidentom i rješava svaki incident, razvijanje zaštitne mjere unutar škole, predložiti/zahtijevati organizovanje vannastavnih aktivnosti u školi koje će doprinijeti razvijanju socijalnih vještina kod djece i odnosa dobre komunikacije”, preporučuje direktorica udruženja “Zemlja djece” iz Tuzle.
Mirsada Bajramović kaže da, ukoliko škola odbije saradnju na rješavanju ovog problema ili se indolentno ponaša prema istom, ne davajući mu značaj koji zaslužuje, roditelj ima obavezu o ovome upoznati nadležno ministarstvo odnosno pedagošku inspekciju i zahtijevati njihovo uključivanje i preduzimanje adekvatnih mjera, a ukoliko su posljedice nasilja nad djetetom od strane njegovih vršnjaka već ostavile određene psiho-fizičke posljedice, neophodno je potražiti stručnu pomoć.
Berina Ceribašić kaže da se u posljednje vrijeme mnogo govorilo o potrebi da roditelji više vremena provode sa djecom, razgovaraju i prate promjene u djetetovom ponašanju, a sve bi to bilo puno lakše da roditelji ne moraju svakodnevno da se bore za egzistenciju.
“U toj borbi kao da smo podigli štitove, ne suosjećamo i ne reagujemo na nasilje kad ga vidimo prema drugome na ulici, iz straha. Nemamo povjerenja u institucije koje bi trebalo da štite odgovorno djelovanje. Roditelji treba da se trgnu iz letargije, na svim poljima. Da zahtijevamo odgovornu politiku prije svega, da bi mogli živjeti bolje i imati više vremena za svoju djecu. Roditelji treba da, ukoliko uoče da je njihovo dijete žrtva, potraže psihološku pomoć, ali i da insistiraju na djelovanju prema nasilnicima, u školi, u policiji, u centru za socijalni rad, u savjetovalištima, nevladinim organizacijama i instituciji Ombudsmena. Moramo biti brži, glasniji i uporniji, da ne bi bilo prekasno”, ističe Berina C. i dodaje da roditelji prije svega trebaju biti pozitivan primjer svojoj djeci. Kaže da sa djecom moramo raditi preventivno i stalno, ali i zahtijevati uređen i jasan sistem, jasne nadležnosti, dostupne procedure i, ponavljam, odgovornost i sankciju.
Foto: Ilustracija
POSLJEDICE VRŠNJAČKOG ZLOSTAVLJANJA
Prema mišljenju stručnjaka, vršnjačko nasilje nad djecom povećava njihovu izolovanost od svojih vršnjaka, jer, nažalost, njihovi suučenici ne žele da se druže sa nekim ko je neomiljen i zlostavljan, iz straha da bi se to i njima moglo dogoditi.
“Zbog toga se ova djeca često povlače u sebe, usamljena su, imaju nizak nivo samopoštovanja, depresivna su, pa i sklonija bolestima. Adolescenti koji su tokom svog odrastanja bili žrtve nekog vida zlostavljanja ovog tipa triput su češće skloni depresivnom reagiranju od svojih vršnjaka ili pokušajima suicida, jer to vide kao jedini izlaz iz takve situacije. Odrasla muška osoba koja je bila viktimizirana vršnjačkim nasiljem svoje traumatično iskustvo ponovno će proživljavati zlostavljajući druge, dok će žene u takvim slučajevima trpjeti nasilje, ili će povrijediti samu sebe. Poremećaji ličnosti, prije svega granični poremećaj ličnosti kao i antisocijalni poremećaj ličnosti, česti su oblici kasnijih posljedica zlostavljanja”, kaže Bajramović M.
Dodaje da osobe koje su u djetinjstvu bile žrtve vršnjačkog nasilja i 40 godina poslije osjećaju tjelesne, psihičke i socijalne posljedice.
“Osobe koje su kao mlade bile zlostavljane i u dobi od 50 godina slabijeg su tjelesnog i psihičkog zdravlja, te slabijih kognitivnih sposobnosti. Osim toga, žrtve vršnjačkog nasilja češće postižu niži stepen obrazovanja, teže ostvaruju vezu s partnerom i imaju manje izglede za kvalitetan život. Muškarci koji su kao djeca bili žrtve vršnjačkog nasilja imaju veće izglede da budu nezaposleni i manje zarađuju. U svakom slučaju ovaj vid zlostavljanja djece, kao i svaki drugi oblik nasilja, ostavlja na njih duboke i trajne posljedice, koje značajno ugrožavaju njihov tjelesni, emocionalni, društveni i profesionalni razvoj”, kaže naša sagovornica Mirsada Bajramović.
Berina Ceribašić takođe kaže da zlostavljanje može ostaviti trajne i pogubne posljedice na život djeteta i njegovo mentalno i fizičko zdravlje.
“Žrtva nasilja može i sama postati nasilnik, prihvatati nasilje kao normalan obrazac u odnosima sa supružnicima i drugim bliskim osobama, tražiti utjehu u raznim vidovima ovisnosti. Osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja može biti trajno narušen. Odgovor na ovo pitanje svakako bi trebali potražiti od psihologa”, zaključuje Berina Ceribašić.
Na kraju moramo istaći da samo zajednički angažman porodice, škole i drugih segmenata društva, uključujući socijalne službe, zdravstvo, policiju, pravosuđe i nevladin sektor, može bitno smanjiti nasilje u školama, ali i na ulicama među maloljetnicima. To znači da dok se svi članovi društva ne uključe u suzbijanje vršnjačkog nasilja, teško se može očekivati da se ovaj problem riješi.
Buka/Maja Isović
KOMENTARI