Sedra je nešto na šta se čovjek može da “sadre”.
Nešto čudno što nastaje samo u rijeci.
Već kad izađeš na obalu nema više sedri, onda se ”sadireš” na zidić, neku oštru vrbovu koru ili se nabodeš na neku udicu, koju je neko zaboravio u travi.
Sedre u Sani su žućkaste, pa onda sa Sanom prave tu neopisivu zajednicu, koja se duboko urezala u naša sjećanja.
Moja prva sedra je ona na Kožari.
Kad smo učili plivati, baš tu kad se spuštaš u vodu, bila je jedna vrba i ispod nje već od obale išla je neka čudna sedra. Tu smo se prvo brćkali a pogled nam je išao na jednu drugu sedru.
Tu već trebaš biti dobar plivač.
Kad stigneš do nje i konačno ponosno staneš i pogledaš nazad prema plaži, znaš da si narastao.
Malo dole niže je sedra kod Slapova.
Ona je moćna i možeš da pređeš Sanu, od obale do obale, a da ne skvasiš gaće.
Poslije toga je dolazila jedna, na suprotnoj strani Višnjinog broda.
Morao si preplivati cijelu Sanu, da dođeš do nje.
Pa sedre koje su se napravile oko jedne od zaostalih lađa, koje su nekad “vozile” Sanom.
Bila je jedna sedra pred Delića broda, gdje je Joco vadio dobre plotice.
Onda dole, pred most, nastavlja se jedna veća sedra i polako pravi plićak pred most.
I tako se sve redaju dubljaci, sedre, brzaci, vrbe, ljudi i ribe.
A tek one na Bijelim Brodovima.
To su moje najomiljenije.
Čudo prirode je napravilo male bazenčiće, gdje se voda ugrije, pa onda sjediš tu dugo …
A Sana protiče, baš tu, kraj tvog ramena …
Ti onda raširiš ruke, pa se igraš sa tom prelijepom vodom.
Valjda će priroda
opet da uradi svoje,
kao i uvjek
i napravi nove.
A ljudi ko ljudi …
Vazda nešto “čačkaju” …
Braco Ivanić
KOMENTARI