Adna Pašalić: “Putopis o Sanskom Mostu”

0

Sanski Most je jedinstven grad u kojem žive jedinstveni ljudi. Prostire se na devet bistrih rijeka, a nosi i laskavu titulu:“Grada cvijeća“.

Nerijetko ćete u običnom govoru čuti upravo ove nazive za Sanski Most. Međutim, najčešći naziv kojim ga, tepajući mu, nazivaju njegovi mještani je zasigurno „Sana“. Ljubav prema rijekama, cvijeću i ljepoti, prožima svakog njegovog mještanina. Ukoliko ste nekad kročili na tlo Sanskog Mosta, zasigurno ste osjetili jačinu ovog osjećaja. Ukoliko, pak niste-vrijeme je. Kotlina u kojoj je smješten istoimeni grad, omeđena je visokim planinskim masivima Grmeča, Muleža i Behremaginice.

Ovim područjem teče zlatna rijeka Sana, te njene pritoke: Sanica, Zdena, Kozica, Bliha i mnoge druge. Zbog toga, Sanjani za svoj grad vole reći da je grad na devet rijeka. Od prirodnih vrijednosti i spomenika prirode spadaju mnoge destinacije. Prije svih, to je Hrustovačka pećina, koju krase  predivni pećinski stalaktiti i stalagmiti. Posjeduje naučno-istraživačke, obrazovne,turističko-rekreativne i druge vrijednosti.

Po mom mišljenju, jedna od najljepših destinacija koje svaki čovjek treba obići je zasigurno“ Vodopad Blihe“. Nalazi se između sela Fajtovci i Kamengrada, 14 km od središta općine Sanski Most. Sama rijeka Bliha se ulijeva u Sanu, a vodopad je visok 40 m. Jednom rječju, biser netaknute sanske prirode. Historija Sanskog Mosta seže u daleka prahistorijska doba, doba ilirskih plemena. Njihovi ostaci i arheološki eksponati su sačuvani i dan-danas u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Na tlo Sane su poslije Ilira stigli Rimljani, a potom i Ugari koji su ujedno i zaslužni za kulturno-historijske objekte. Neki od njih su Parohijski dom, ili ti prva savjetovna škola istoimenog grada. Tu je i Zurnića kuća, sagrađena 1900-te godine. Današnja mila Sana i nije razvijena u pogledu mladog prirodnog priraštaja. Dominira staro stanovništvo, koje se najčešće vratilo iz dijaspore i očekuje svoju djecu svakog zimskog ili ljetnog odmora. To ima posebnu čar. U ljudima, ali i ponovnom rađanju grada u te periode.

I sama sam ga osjetila. Divan osjećaj. Divan pogled na atraktivni most sagrađen 1244 godine. On se tada dodatno uljepša svjetlima i okiti sretnim ljudima. U sjećanju su mi zauvijek ostali ti sretni uzvici ljudi, sretni zagrljaji, sastajanja i druženja na ulicama i čaršiji Sanskog Mosta.

Mubarek petkom odjekuje ezan sa poznate četiri, jedine munare u našoj domovini. Hamzi-begova džamija, najveća okosnica muslimana, od davnog Sandžak-bega, Hamza-bega Biharovića, porijeklom iz Kamengrada. Nikako neizbježna, je i prelijepa Musalla u Kamengradu, stjecište opet muslimana za vrijeme džuma namaza. Ljubav prema Sani ne manjka ni onome ko tu prođe, a pogotovo ni onom ko je tu rođen, živi i čeka smrt. Takva sam i ja.

Zaista imam tu čast, ponosna sam na grad u kojem sam rođena. Moja ljubav se naprosto ne može objasniti. Riječi nisu dovoljne. Mjesto u kome sam rođena, živjela i dočekala svoje prve korake. Tu sam proživjela svoje najslađe djetintvo, počevši od meni nikad nezaboravljenog vrtića:“Krajiška radost“.

Od poznatog restorana:“VF“, koji je i dan-danas dostupan u centru grada. Ima tu mnogo destinacija za hranu,piće, provod, no sve ima veći utisak kada sam dođeš i osjetiš ljepotu i gostoprimstvo tog grada. On je u mom srcu zauvijek ostao zapisan i nikad prežaljen.

Kamo sreće da mogu ponovo vratiti djetinstvo, pa da svjesno, tako reći, „išćefim“, grad, ljude i onda umirim čežnju koja me vuče tamo. Ali takva je sudbina, kažu.

Ali kažem i ja- „Živ čovjek mora otići, upoznati se sa svim ljepotama grada, objektima, divnom čaršijom, još ljepšim ljudima, udahnuti krajiški zrak i onda imati želju da se ponovo vrati u posjetu, našem dragom Sanskom Mostu“.



Share.

Leave A Reply