Više od 60 ljudi umrlo je u valu vrućina koje su u posljednje dvije sedmice pogodile desetak američkih saveznih država, a više od 150 u poplavama u Rusiji. U petak i subotu od Srednjeg zapada do Istočne obale SAD-a pale su na stotine rekorda, a nakon njih očekuje se i dolazak snažnih oluja. U Washingtonu je u subotu izmjeren 41 stepen Celzijev, samo jedan manje od rekorda svih vremena.
Ovim ekstremima treba dodati i tzv. martovsko ljeto koje je trajalo 10 dana, a tokom kojega je čak i selo Pellston u saveznoj državi Michigan, poznato po hladnim rekordima (-47°C u 1933.), 22. ožujka mjerilo više od 29°C, odnosno 17°C više od prethodnog rekorda
Naučnici odavno upozoravaju da će globalno zagrijavanje rezultirati brojnim ekstremnim vremenskim pojavama – valovima vrućina, sušama, poplavama, olujama i zimskim hladnoćama. Međutim, neke od novijih, poput martovskog ljeta ili nešto ranije snježnih nanosa u Sahari, daleko nadmašuju predviđanja klimatskih modela. Prirodno se nameće pitanje jesu li oni prolazna pojava ili trend koji će se još povećavati u narednim desetljećima.
Stvari će biti još gore
U prošlih stotinjak godina temperature na površini planeta porasle su u prosjeku za 0,8°C. S njima raste vjerojatnost ekstremno vrućih ljeta, a ne tek malo toplijih kako bismo očekivali. Topliji zrak također može apsorbirati znatno veće količine vlage, a posljedica toga su učestalije poplave i snažnije oluje s većim snagama i brzinama.
Godine 2003., ljetne temperature u Europi bile su najviše u posljednjih 500 godina, potom je 2010. uslijedio još snažniji ruski toplinski val. No zanimljivo je da su se prema klimatskim modelima ovakvi ekstremi očekivali tek potkraj stoljeća. James Hansen iz NASA-inog Instituta za svemirska istraživanja Goddard u New Yorku napravio je analize koje su pokazale da sve veća područja svijeta svake godine doživljavaju sve ekstremnije anomalije, odnosno toplinske valove. Iz godine u godinu sve više ljudi u svijetu pogođeno je ekstremnim vremenom. Prema nedavnim istraživanjima provedenim u SAD-u čak 82 posto ljudi potvrdilo je da je u posljednjih godinu dana osobno doživjelo ekstremno vrijeme ili vremenske nepogode, a 35 posto je u njima pretrpjelo veće ili umjerene štete.
Naučnicii smatraju da će se stvari i dalje pogoršavati. Osobito ih zabrinjava činjenica da su dramatične pojave, kakve su se očekivale krajem 21. stoljeća rezultat porasta prosječnih temperatura od samo 0,8°C.
Neki znanstvenici ističu da vrijeme nije postalo samo toplije već i značajno promjenjivije. Primjerice od 1951. do 1980. prosječni raspon temperatura na Zemlji bio je 0,55°C. Međutim, on je od 1981. do 2010. narastao na 0,58°C. Ova varijabilnost osobito je jako izražena u područjima udaljenijim od stabilizirajućih mora i oceana.
Utjecaj različitih mehanizama
Pier Luigi Vidale s University of Reading u Velikoj Britaniji smatra da se takvi ekstremi ne mogu objasniti samo porastom u prosječnim temperaturama. Uvjeren je da na velike varijacije također utječu i tlo i bilje. Naime, u područjima prekrivenim vegetacijom biljke apsorbiraju vodu i potom je isparavaju kroz lišće čime rashlađuju atmosferu. No kada se tlo isuši, biljke zatvaraju pore te isparavanje prestaje. Kada se sunčeva vrućina prestane trošiti na isparavanje, sva odlazi u zemlju i zrak iznad nje. ‘To je isto kao da ne pijete vodu pa se prestanete znojiti’, objasnio je Vidale. U cijeloj ovoj slici važna je čak i vrsta biljaka, jer one s dubljim korijenjem nastavljaju isparavati čak i tokom duljih suša.
No neke pojave poput snijega u Tripoliju ne mogu se objasniti isušenom zemljom. Neki stručnjaci smatraju da je za ovakve duboke prodore hladnog zraka u tropske predjele odgovorno usporavanje, odnosno slabljenje brzih zračnih struja koje kruže u gornjim dijelovima atmosfere u smjeru zapad – istok. Budući da se Arktik brže zagrijava od ostatka svijeta (otapanjem leda nastaju tamne površine vode i tla koje snažnije apsorbiraju sunce), temperaturna razlika između polarnih i tropskih krajeva koja pokreće ove vjetrove smanjuje se pa strujanje slabi. Kako struja slabi, vremenski sustavi se uokolo kreću mnogo sporije pa vremenske prilike postaju ekstremnije.
Primjerice, ako struja na isto mjesto za duže vrijeme šalje sisitem niskog pritiska, ono će vrlo vjerojatno biti poplavljeno kao što je Velika Britanija bila u aprilu. Ako pak struja na istom mjestu održava sistem visokog pritiska ono će biti izloženo sušnom vremenu, a ljeti i visokim temperaturama. Ove pojave izraženije su na sjevernoj polutki jer se Arktik zagrijava znatno brže od Antarktika. To pak znači da se u našem dijelu svijeta može očekivati i više ekstrema.
Naučnici priznaju da su današnji klimatski modeli još uvijek prilično grubi tako da je teško točno predvidjeti kako će se stvari razvijati u narednim godinama i desetljećima. Međutim, svi se uglavnom slažu da nam predstoje vrlo neugodna iznenađenja. ‘Već nakon porasta temperatura za 0,8°C vidimo ove ekstreme’, rekao je Stefan Rahmstorf iz Instituta Potsdam u Njemačkoj i dodao: ‘Ako ništa ne poduzmemo i dozvolimo da se klima zagrije za pet ili šest stepeni, vidjet ćemo potpuno drukčiji svijet.’
KOMENTARI