Strip “Alan Ford” tipičan je proizvod talijanske konfekcije s početka sedamdesetih. Pritom, jedan od neuspješnijih. Naime, “Alan Ford” je, zahvaljujući nekom danas bezimenom uredniku u Vjesnikovoj roto ediciji Romani i stripovi, dopro do Jugoslavije, gdje je doživio neusporedivo veću slavu nego u domovini. A drugdje u Europi, ili u Americi – budući da se radnja stripa zbiva u New Yorku, a svi glavni junaci su Amerikanci – za “Alana Forda” nitko do danas nije ni čuo. Ako se u poznatome umjetničkom djelu, knjizi ili filmu, zrcali zajednica unutar koje je nastalo, tada se, paradoksalno, u stripu “Alan Ford” zrcali Jugoslavija. Kao što su u rijetkim sretnim trenucima talijanski majstori oslikavali zidove naših crkava na jadranskoj obali i u unutrašnjosti Hrvatske i Bosne, pripovijedajući na freskama veliku priču koja će postati pričom cijeloga naroda, tako su Magnus i Bunker, crtač i scenarist “Alana Forda”, učinili nešto tomu slično, ali u druga vremena i unutar druge, sekularizirane mitologije koja, za razliku od one sa crkvenih zidova, ne polaže prava na vječnost.
Strip je ponio ime po liku koji su Magnus i Bunker predvidjeli za glavnog junaka, ali im se priča rano otela, te je Alan Ford postao samo jedan – i to manje važan – protagonist iz sirotinjske njujorške cvjećarnice, iz koje djeluje sumnjiva skupina polukriminalaca i gubitnika, predvođena Debelim šefom, kojemu ubrzo prevlast u grupi preotima Broj Jedan, paralitični starac koji broji najmanje tisuću godina. Od Alana Forda veću ulogu u strip serijalu ima Bob Rock, njegov najbolji prijatelj, maleni nosonja u kariranom odjelcu, cinik i frustrirana svađalica, kojem uglavnom ništa ne polazi za rukom. Od Alana je, naravno, prisutniji i Broj Jedan, koji odrana postaje glavni pokretač svih zbivanja.
Alan Ford lijep je i mlad, po zanimanju reklamni crtač i kopirajter. Plavokos, u crnim uskim hlačama i dolčevitki, prototip je studenta egzistencijalista s kraja šezdesetih, iz onoga posljednjeg idealističkog doba Europe, kada su se mladići odlučivali na samoubojstvo iz filozofskih razloga. Iako je po naravi sklon depresiji i tugovanju – more ga ljubavni jadi, među njima i Brenda, neprežaljena životna muza, koja se povremeno vraća, ali nikakve sreće od tih povrataka – Alan Ford je daleko od toga da postane samoubojica. Rezignirani je patnik, tip koji žene lovi na čežnjive poglede, i kojemu je njegov emocionalni život vazda važniji od svega što se okolo događa. Paradoks je u tome što ga vanjska zbivanja melju i tjeraju da bude aktivan, da stalno u nečemu sudjeluje.
U cvjećarnici, tajnom sjedištu Grupe TNT, Alan Ford se pojavljuje u prvoj epizodi stripa. Ako se čitatelj dobro sjeća: pogriješio je adresu. I tu zauvijek ostaje, jer silom prilika postaje tajni agent. Kasnije, u flešbekovima, saznajemo kako je izgledala Alanova karijera reklamnog agenta. (A to je, opet, vrlo upečatljivo. Dok gledam sve ove budale i diletante koji se oko nas bave novinskom i televizijskom reklamom, smišljanjem slogana i televizijskim spotova, svaki put se sjetim kako je to radio Alan Ford. A bio je karikirani antitalent za taj posao…)
Čime je “Alan Ford” očarao baš jugoslavensku publiku? Odgovora je više. Ali jedan je važniji od svih drugih: genijalni prevoditelj stripa na naš jezik bio je Nenad Brixy. Osim što je u tome bio kreativan i duhovit, Brixy je za partikularnost hrvatskoga jezika unutar istih i međusobno razumljivih jezika učinio više od svih hrvatskih jezikoslovaca zajedno. Humor je moćniji od nacionalizma.
Izvor miljenkojergovic
KOMENTARI