Aleksandar Trifunović: Ljudi su zakon!

Da čovjek ne postane životinja, treba ljude.
Bilo vas je i ove godine. Ljudi. Starih i novih.
Tih velikih zadovoljstava malim upoznavanjima sa sebi sličnima, sa drugačijima, da se može naučiti, sa boljima, da ti budu uzor, požrtvovanima, da se zastidiš.
Ljudi su zakon!
Mi smo dio nečijih života, neki drugi su dio naših.
Volimo se, pomažemo, povređujemo, mirimo….znate sve, uostalom
To je taj život za koji, nažalost, imamo sve manje vremena.

Imao sam tu sreću da, i pored manjka vremena, i ove godine mnogo putujem.
Putovanja su vrijedna života. Onaj čarobni trenutak kad uzdahneš, zastaneš, udahneš novo. A to novo, nekako, postane i tvoje.

Obišao sam našu zemlju ove godine, sa Bukom, uzduž i poprijeko. Trideset gradova. Počastvovan sam i oduševljen onim što sam vidio i čuo, svuda ima ljudi.

Na jednom od ovogodišnjih putovanja, u parku pored autobuske stanice u Beogradu, obaveznom odmaralištu na putovanjima mog djetinjstva, sreo sam ljetos neke dječake slične meni, desetine njih.

U trenutku su ostali bez svega što su imali. Preplivali su mora sa svojim porodicama, prelazili mjesecima hiljade kilometara pješke, kroz nepoznate zemlje, ne znajući gdje idu.
Opet, u tom prašnjavom parku, punom tuge, neizvjesnosti i nesreće, igrali su fudbal, nasmijani, veseli. Puni života. Neki od njih su mi se kasnije javili, imali su manje ili više sreće, ali idu za životom i traže ga. Nisu odustali.

Ove godine sam bio u Americi, zemlji migranata. Obišao sam više gradova na jednoj i drugoj obali. Vozio sam kilometrima pored okeana…kako je to moćan doživljaj.

Pozvan sam na večeru kod jednog bračnog para u četrdesetim godinama, u njihovom stanu na Menhetnu. Oboje su tu rođeni, njihove porodice se godinama bave građevinskim biznisom u Njujorku. Prebogati ljudi. Samo slike u njihovom stanu vrijede milione dolara. Domaćin, pristojan i zanimljiv čovjek, ispričao mi je priču koju ću ja sada vama da zavrtim ….

Dijete im je imalo dvije godine i trebala im je dadilja i pomoćnica. Krenuli su da je traže, da listaju oglase. Tadašnja pomoćnica im je rekla da je upoznala ženu koja je pobjegla iz rata u Bosni i da traži posao. Na intervju su pozvali nekoliko kandidatkinja, između ostalih i tu ženu.
Sve pozvane na razgovor su imale ozbilljne preporuke, godine iskustva i bilo je vrlo teško izabrati, priča mi on. Njegova majka je uzela na sebe tu odgovornost.

Žena iz Bosne je bila posljednja. Kada su joj rekli da se predstavi, počela je plakati. Nije znala ni riječi engleskog jezika, nije mogla ništa da odgovori. Izvinjavala se. Bila je to neprijatna situacija, koje se on i danas sjeća. Sjeli su s njom dok se nije smirila i onda je otišla.
“Ujutro smo se našli sa majkom na doručku. Rekla je da treba da uzmemo nju.
Bio sam potpuno zbunjen. Rekao sam joj, ‘pa kako da je primimo, ona ne zna jezik, ne znamo ništa o njoj, nije nikad to radila’. Majka je bila sigurna u svoj izbor, rekla je, ‘ona je dobra žena, bićete zadovoljni njom, osjetim to’.”

Učila je engleski jezik uz njihovog malog sina i dvoje naredne djece koje je čuvala. Već više od dvadeset godina živi s njima i radi kod njih. Djeca je doživljavaju kao baku i vole je jednako kao svoje roditelje. “Svi je obožavamo”, rekao je na kraju, “ona nam je dar s neba, koliko nam pomaže u vaspitavanju” .

Tu veče je i ona bila u kući. Bilo joj je drago kad smo se upoznali, pričali smo cijelo veče jezik koji oboje znamo. Jedna dobra i draga žena, koja ne krije koliko im je zahvalna što su joj pružili ruku kada joj je bila potrebna.
..

Volontirao sam onomad u prihvatilištu za beskućnike u Washingtonu, prao suđe, gulio krompir, čistio mrkvu. Oko 150 ljudi dolazilo je u taj centar svaki dan na ručak. Kad je sve bilo gotovo, trebalo je da postavimo i poslužimo hranu. Moja dužnost je bila da dijelim hljeb. Šef prihvatilišta me je zamolio da ga ne spuštam na sto, nego da im ga dam direktno u ruku, jer je važno da se osjete kao ljudi. Dodao je, “Znaš, njima sada ne ide najbolje, oni su do juče imali normalne poslove i živote i ja se nadam da će ponovo da im krene, sada im treba podrška, treba im pružena ruka”.

Sjetio sam se toga ovog ljeta, pored Vrbasa, a preko puta Kastela, dok sam gledao i fotografisao nastup akrobata iz cijele Evrope. Na ovoj fotografiji je trenutak kada djevojka iz publike žongleru dodaje ispuštenu lopticu. Pljuštala je kiša, svi su bili mokri, i publika, i izvođači, ali što je više padalo, bilo je sve bolje. Uživali smo. I onda, kako to samo nesavršenstva mogu da naprave, taj žongler, početnik, i ta nepoznata djevojka u publici, kao da je vrijeme stalo i kiša kao da je stala, u tom magičnom trenutku kad mu dodaje lopticu, ti osmijesi na fotografiji, onaj dah sreće koji pokreće nadu, zadovoljstvo svjedočenjem kad smo jedni drugima ljudi.

Rođaci, i sami vidite da nam ne ide dobro.

Blizu nas bauljaju ljudi koji su do juče imali sve, danas nemaju ništa do komada aluminijske folije, kojom se pokrivaju na tuđoj granici opasanoj žicom. Preplivavaju mora da iz jednog užasa dođu u drugi.

Izgubili smo kontrolu. Gubimo ovo malo svijeta.
Vratimo ga ljubavlju. Ne možemo mnogo, ljubav možemo.
Kap po kap.
Srećna Nova…. budite bolji, pa će i Godina biti bolja.