I tako se ja budim… I tako miriše bagrem kroz otvorene prozore u mojoj zgradi u ulici Drage Lukića u Ljubiji. Spremam se lagano. Odjeća miriše na sapune koje stara majka uvijek stavlja izmedju majica. Lijepog mirisa nikad dosta, kaže…
Idem put Prijedora. Petak je 31.05. 2018 godine. Dan bijelih traka. Ne toliko lijepo. Uzimam bijelu ružu i trakicu s imenom. Na meni majica sa natpisom Pravda za Dženana i Davida i bijela traka oko ruke. Pored mene moji prijatelji Gordana, Edin, Davor, Sanela, Milan… Šetamo mirno. U mislima smo u prošlosti. Žalimo ubijene. Dolazimo do spomenika i spuštamo ruže.
Odajemo počast žrtvama.
Odlazimo do Davidovog trga. Svi zajedno. Palimo svijeće. Pričamo o mladosti. Pričamo o naglo prekinutim životima.
Odajemo počast zrtvama.
Moji drugovi i ja. Jednostavni ljudi koji znaju sta je bol i nedostajanje. Jednostavni ljudi koji znaju da ljudski život nema cijenu. Jednostavni ljudi koji znaju da su žrtve, ma iz koga razloga to postale-žrtve i da njihov gubitak boli. Jednako nedostaju ocu i majci, ma kako se oni zvali.
Samo na trenutak zatvorite oči i zamislite da su vam na trenutak uskraćeni najdraži zagrljaji i poljupci. Pružate ruke. Ostaju prazne. Boli, zar ne?
I vas, Rado? I vas, Asima? I Vas, Jusufe? I vas, Marko? Boli…
Boli i mene. Probudite me, molim vas. Probudimo jedni druge. I neka nam miriše bagrem kroz otvorene prozore. I neka nam odjeća miriše na sapune. I lagano se spremajmo da odamo počast svim žrtvama…Jer lijepog nikad dosta… Ljubavi nikad dosta…
KOMENTARI