Davore,
smatram da imam pravo da ti napišem ovo pismo nakon što je tvoja životna priča postala sastavni dio mog života proteklih osam mjeseci. Smatram da imam pravo jer suosjećam s tvojim bolom, jer ga doživljavam i proživljavam gledajući i slušajući tebe. Smatram da imam pravo jer djetetu i prijateljima približavam i objašnjavam koliko teško tebi mora biti i koliko te treba podržati. Smatram da si veliki čovjek koji ima dobro srce i u kojem čuči velika snaga i hrabrost.
Poklonila sam svoja popodneva borbi za istinu i pravdu. Poklonila sam noći koje sam provela nespavajući i razmišljajući u kojem pravcu sve ovo ide. Uvijek sam ti davala i dalje dajem bezrezervnu podršku tvojim nastojanjima da krivci za smrt tvog djeteta budu dovedeni pred lice pravde. Nikad nikog ni u svojim tektsovima ni u razgovorima s prijateljima nisam imenovala, jer sam neko ko nema dovoljno informacija o cijeloj priči i ne raspolaže svim činjenicama. Znam samo ono što pročitam u medijima. Ono što znaju i pišu drugi. To ne umanjuje niti utiče na moje uvjerenje da apsolutno niko nema pravo da oduzme život drugom biću. Apsolutno niko nema pravo da ubije nečije dijete. Apsolutno niko nema pravo da drugom biću nanese takvu bol.
Ipak, moram ti priznati da se u posljednje vrijeme osjećam izgubljeno. Moja uvjerenja su i dalje ista. Krivce treba kazniti, ko god da su. Medjutim, sad dolazi onaj period kad ja imam očekivanja. Svrha ovog pisma je upravo da te podsjetim na taj dio priče.
Mislim da nisi ni bio svjestan koliko ćemo te jedva dočekati. Mislim da ni bio svjestan nisi koliko će nam trebati neko ko će stvari nazvati pravim imenom, neko kome neće biti bitno ni ime ni porijeklo, već samo ljudskost. Ima nas, Davore, koji smo jedva dočekali da budemo ljudi i da nas povede čovjek. Nesavršen, ranjen, nekada nepripremljen na sve situacije, nekada siguran u ono što radi, nekada pogriješi pa ispravi, ali istrajan, odlučan, uporan, pun ljubavi, s jakim osjećajem za pravdu i istinu. Dokazali su to svi dosadašnji skupovi. Dolazili smo punog srca, probijali se kroz policijske blokade, stajali satima i na suncu i na kiši. Ljudi smo. Dolazili smo iz poštovanja prema čovjeku. Dolazili smo iz poštovanja prema tvom djetetu.
Sada, molim te, ispoštuj ti nas. Mene. Meni treba odgovor na pitanje kako dalje. Kakav god bio. Ne želim se povući. I dalje se ja nadam. I dalje želim. Život dostojan čovjeka, mir i sigurnost. Ali, osam mjeseci bezuslovne podrške želi odgovor.
Najglasniji ljudi oko tebe odlaze. Traže spas u inostranstvu. Ostavljaju nas, obične smrtnike. Ja, Davore, nemam kud. Osim toga, ne želim. Ovo je moja zemlja, moja domovina. Neću da slušam priče o iskopavanju tvog djeteta i donošenju na Davidov trg. Meni to nema smisla. Zvuči suludo i nešto je što ne mogu podržati. Ne razumijem datume, pomjeranja istih, priče i lutanja. Ali, bez obzira na sve, nekom čudom ti i dalje vjerujem. I dalje te podržavam, srcem i dušom.
Poveo si nas. Podržali smo te. Bez obzira na tvoju bol, imaš odgovornost prema nama. Imaš odgovornost prema svima koji su izložili svoju djecu i sebe napadima i komentarima kako najbližih, tako i sredine. Svidjelo se to tebi ili ne, tako ti je. I nikako drugačije.
U vremenu izmedju skupova na koje ću i dalje dolaziti kad god imam priliku, razmisli. Odluči. Šta god želiš, ispoštovaću jer se od početka radi o tvom djetetu a dijete je svetinja. Odluka je tvoja.
Ako nastavljaš, moraš biti svjestan odgovornosti koju imaš prema nama. Preraslo je to davno borbu jednog oca za istinu o smrti njegovog djeteta.
Trebaju mi jasne smjernice o tome šta i kako dalje. Postavljanje slika u grupu uz komentare tipa „pravda“ i „ uz tebe smo smo“ meni nije dovoljno. Treba mi jasan imidž grupe, pokreta ili kako god se to nazivalo. Treba zaustaviti samopromociju pojedinaca i zauzeti smjer kojim se ide. Treba zahtjevati od članova da poštuju ciljeve i vode računa o ponašanju u javnosti i onome što objavljuju na društvenim mrežama, jer David zaslužuje dostojanstvo i poštovanje.To je najmanje sto zaslužuje dijete koje je pokrenulo lavinu i podiglo mnoge iz mrtvih. Mene, izmedju ostalog.
Ako nisi spreman i ne želiš tu odgovornost, želim da znam. Želim da to kažeš, jasno i glasno. Ako će to samo biti borba za istinu i pravdu u slučaju tvoga djeteta i djece koja su život izgubila na sličan način, želim to da znam. Podržaću te i tom slučaju, ali neću imati drugih očekivanja. Neću se nadati da nam dolaze drugačija i bolja vremena. Neću sanjati. Neće me toliko boljeti odlasci onih naglasnijih i najreklamiranijih. Neće me boljeti ako odeš i ti nakon što dobiješ ono za šta se boriš.
Razumjeću. Majka sam. Moje dijete spava pored mene. Kako ću se ja i slični meni osjećati poslije svega, manje je bitno. Odrasli smo. Manipulisani, zloupotrebljavani, iskorištavani. Jaki smo. Možemo mi to.
Nadam se da si svjestan svoje odgovornosti. Ne ostaneš li naše svijetlo u tami, poučeni iskustvom, nikada više niti jednom Davoru nećemo dati šansu. A na žalost, biće ih.
Želim ti mudrost. Snagu. Hrabrost. Tvoju dobro poznatu tvrdoglavost. Moć pravičnog razmišljanja. Prepoznavanje istina i neistina oko tebe. Uspijeh u onom što si naumio. Mir.
Sebi želim mudrost i snagu.
Mudrost da gledam razumom, ne srcem.
A snagu… snagu da prihvatim ono što dolazi…
S dubokim poštovanjem i razumjevanjem za tvoj bol,
Jedna u nizu, žena i majka.
KOMENTARI