Najobičnije pitanje koje vas dočeka ponedeljkom u kancelariji.
Da kažem da se odavno nisam osjećala lošije i bespomoćnije? Da sam razočarana i uplašena? U subotu sam razmišljala gdje se malo maknuti od problema. Banja Luka? Ne mogu otići tamo da ne odem na trg. Ako odem na trg, nije mi to bijeg. A tako mi treba mir… Bihać? Migranti i zakazane demonstracije. Čula sam za neki riblji restoran u Dubici. Od tamo je ubijeni mladić. Malo mi je neprirodno ići na ručak radi opuštanja u grad u kojem je dan prije zbog smrti mladića proglašen Dan žalosti.
Na kraju sam nagovorila Onog Mog da odemo na izvor Krušnice. To uvijek upali. Birala sam put preko Lušci Palanke. Priroda je predivna. Boje u jesen neopisive. Sjećam se da je sam put uživanje koliko i priroda na izvoru. Kako sam se prevarila… Prvo sam na ulici vidjela malo, bolesno mače. Izbacio ga neko. Valjda da ga pregazi auto. Oči i nosić skoro zatvoreni. Gnoj curi na sve strane. Šta drugo nego uzeti ga? Nek ide s nama. Liječićemo ga.
Put je bio sve osim onog sto sam očekivala. Tragovi života se naziru do Kamengrada. Poslije toga, pustinja. Prazne kuće, spuštene roletne, zatvorena dvorišta i psi lutalice. Mnogo pasa lutalica. Cijelim putem sreli smo jedno auto i grupu lovaca. Put propao. Ne održava se. Samo smeća ima. Mnogo. Previše. Ćutim. Nisam ni bila svjesna ove pustoši. Valjda se nekako u gradu manje osjeti. Cirkulišu ljudi zbog institucija, djeca zbog škole. Van gradova je stanje više nego alarmantno. Prvi put nisam uživala na izvoru. Kao da ga ni vidjela nisam. Pred očima slike pustih dvorišta. U povratku sam gledala u telefon. Uredjivala slike sa izvora. Nisam mogla gledati oko sebe. Nije svejedno. Sve te kuće, sva ta dvorišta su nekad bili nečiji snovi. Nečiji domovi. Sve je to nestalo…
Dodjem kući. Pune ruke posla s Mačkom. Tako smo joj dali ime. Od pranja okica kamilicom, stavljanja masti u oči, hranjenja… A ona tačno osjeti. Ne odvaja se od nas. Samo što ne izgovori riječ hvala.
Završim obaveze i skuham kafu. Da spasim ono što se spasiti može. Barem pola vikenda. Uzmem telefon. Na društvenim mrežama apel za pomoć iz sela u kojem su živjeli moji roditelji. Fadila. Nekada vesela, nasmijana, uvijek u odjeći veselih boja, prodornih zelenih očiju i bakrene kose. Sada nepokretna starica, gladna i žedna, napuštena, usamljena, okružena pacovima…
K
ako sam provela vikend, kolega? Bio je vrlo edukativan. Shvatila sam da nema mira ni odmora dok je drugima loše. Nema mira ni odmora dok drugima treba pomoć. Ovu subotu znam gdje ću. Tamo gdje se mir radja.
Umjesto svega ovoga, rekla sam samo:
„Dobro, kolega. Moja porodica je bogatija za jedno mače. Zove se Mačka i velika je maza. A ti?“
KOMENTARI