instant fap
NaslovnicaVijestiBiH

Alma Ćirkić: Sve će ovo uskoro proći

Alma Ćirkić: Sve će ovo uskoro proći

Skontala sam sinoć u razgovoru sa sestrom da jedino što nama dvjema nedostaje u ovim ludim vremenima jeste brat. Hvala dragom Bogu, nismo ni gladne ni žedne. Zdravlje služi prilično dobro. Muževi su tu, sa svim svojim manama i vrlinama. Djeca posebna. Neiskvarena. Naša. Ali, eto pored silne ljubavi kojom smo okružene, fali taj neko da dušu razgali, na jedan poseban, nesebičan način.

Ljubav koju su mama i tetka primale od svog brata, nemoguće je opisati riječima. Njih dvije su bile lude za njim. I on za njima. Moja tetka je oduvijek bila prilično samostalna. Jaka i ćutljiva. Mama, s druge strane, bolešljiva i razmažena. Pred nama se uvijek trudila biti jaka i autoritativna. Ali, kad je ujko u blizini, tačno se smanji. Samo da je on pregrli. Ono što je bilo isto u tetkinim i maminim očima jeste sjaj i količina ljubavi kad pričaju o njemu.

Stalno su one brinule za njega. Pa mu nešto kupe, sakriju, tušnu koji dinar u džep da sebi kupi Badel. Čistile mu špice, sušile, pržile. Da ima uz utakmicu… Fiko… A on, divna duša. Čovjek kojem je umjesto krvi venama kolala dobrota. Uredan, prosijed, sa uredno podšišanom bradom. Košulja i hlače. Jedna ruka u džepu i adidaske univerzalke. One bijele, sa tri kose crne linije. Kao da ga i sada gledam sa prozora kako se gega idući s posla. Uvijek se nekako jače oslanjao na jednu nogu. Podigne ruku staroj majki u znak pozdrava. Ona skače sa sećije i trči na verandu. Samo da ga priupita kako je bilo na poslu. Samo da ga vidi. Pomiluje pogledom. Kaže da njoj ne treba ništa. 

Kad je počeo rat, u vrijeme najtežih momenata, moja mama bi posustala. Često je znala zaplakati. Briga, strah, neizvjesnost. Često su nam dolazili. Ujko i njegovi. Dođe i tetka. Kad je on tu, sve lakše. Sve smislenije. Klupa pod jabukom petrovkom. On u sredini. Njih dvije s dvije strane. Kao djevojčice. On ih zagrli. Rukama, srcem. Neiskvarenom dušom. „Ma ništa se ne brinite. Biće to sve u redu. Starinska, sve će proći. Bićemo mi u redu. Obećavam vam, majkare moje dvije.“

Nekako mi uvijek bilo žao što nemam brata. Osjećaj je još izraženiji od momenta kada smo sestra i ja ostale bez roditelja. Petrovka jabuka se davno osušila. Roditeljska kuća zjapi prazna. 

Sestra mi upravo šalje poruku. U Švedskoj dosta ljudi ostaje bez posla. Nije sigurna da li se više plaši bolesti ili ekonomske krize koja će sigurno uslijediti. Tražim riječi da je ohrabrim. Mlađa je. Krhkija. I onda mi sinu. Sinu mi lekcija koju me naučio moj ujko. Lekcija o tome kako se piše ljubav. Otipkala sam poruku.
„Ma nista ne brini, starinska. Sve će ovo uskoro proći. Bićemo mi u redu. Obećavam ti ,majkaro moja…“

KOMENTARI