instant fap
NaslovnicaLokalne temeSanski Most

Alma Tulek: Znamo li priču o sreći?

Alma Tulek: Znamo li priču o sreći?

„Volim one dane u kojima lako pronađem sve ono što čini lijepo oko nas, sve ono što nam treba da osjećamo ovaj život punim plućima i svaku kišu dočekujemo tako da bismo punim kapacitetom cvjetali nakon nje.“

Svijet i 21 vijek u kojem živimo nam je omogućio mnogo šta. Da ne bismo zaboravili šta imamo, podsjetimo se samo nekih  pogodnosti koje su nam se s godinama stvorile i na neki način život unaprijedile, možda..  Društvene mreže kojima smo svi (većinom) zaraženi, otkazivanje dogovora 5 minuta prije istog, fotografisanje trenutaka po 10x, premotavanje filmova i video snimaka, snalaženje u bilo kojem mjestu, prije putem karti, danas preko google maps, telefonska slušalica i kućni telefon, javljanje na telefon a ne biranje kome i kada,  msn dopisivanje, ponašanje i postupci u javnosti, emocije, iskazivanje empatije i ljubavi i sve ono što danas želimo i osjećamo a sutra već radi nekih drugih okolnosti ne. 

Samo neke od sitnica koje sam istakla  su promjene koje su nas s godinama stigle a da to nismo ni osjetili nego smo se samo jednostavno „sredini“ prilagodili. Već sam se navikla da našim životima upravlja tzv. Zakon slučajnosti i meni je to sasvim uredu. Previše je stvari  koje danas ne  možemo predvidjeti, na koje  ne možemo utjecati i onih koje želimo ali najčešće nam je mnogo teško da ka istima idemo. Tempo života nam je svima ubrzan i prečesto radi malih stvari zapostavljamo suštinski velike i bitne .

 „Nemam/o vremena“ je rečenicu koju često čujemo za sve one stvari, trenutke, ljude i odluke koje odlažemo, koje zapostavljamo i za koje imamo vremena ali smatramo da nas to tamo nešto čeka i čekati će, A NEĆE.  

Vrijeme prolazi, ljudi se mijenjaju, odnosi blijede, velikodušnost nestaje, dragi ljudi odlaze, prestajemo brinuti i ne počinjemo brinuti zašto ne brinemo, zašto ne cijenimo, zašto prolazimo i neke stvari „pod tepih“ guramo.

Nemojmo.

Danas se sjetimo da sve prolazi, blijedi i vremenom nestaje.

Danas se sjetimo onih koje trebamo a nismo zvali, onih koje želimo a nismo vidjeli.

Danas se sjetimo da ne trebamo vršiti pritisak na sebe da budemo ono što nismo.

Danas se sjetimo da svi imamo ono nešto što neko drugi nema.

Danas imajmo vremena. Za sebe. Za porodicu. Za prijatelje. Za druge ljude. Za male pobjede. Za sve ono što želimo i ka čemu težimo. 

Za samo sjedenje, gledanje kroz prozor, za prirodu i njena bogatstva, za sve one male trenutke koji su bitni a koje zanemarujemo.

Danas se zahvalimo što smo osvanuli zdravi, velikodušni, širokih pogleda i spremni da mijenjamo navike. 

Danas počnimo gledati, stvarno gledati  da u prepunom svijetu prije svega treba biti čovjek. Radovati se malim stvarima, biti pun  nade, optimizma, vedrine, velikog srca i zdrave svijesti. Previše nas sve tište male stvari, ako podijelimo jedan osmijeh, podijelili smo možda jednu brigu i izazvali smo ono najbolje u ljudima. 

Sreća se ne zove, ona se osjeća, trenucima i neizvjesnošću doziva, k njoj se ide i nju ne znamo. Ona se dešava, dok mi težimo ka njoj. Ona je prisutna samim našim  postojanjem i dozvoljava nam tek da ju osjetimo ako o njoj ne razmišljamo. Ako činimo male stvari sa velikim srcem. Ako vjerujemo, želimo i dobro činimo.

KOMENTARI