Amila Saleš: Bolje da kasnim nego da ne dođem

Amila Saleš: Bolje da kasnim nego da ne dođem

Moj Dnevnik o Srebrenici – 11. biciklistički maraton „Bihać-Srebrenica“ 11. Juli 2015.

Autor: Amila Saleš

Da se nikad ne ponovi i ne zaboravi Srebrenica

Ogroman je broj razloga i prejaka je potreba da večeras ne uradim ništa kako sam naumila. Naime, plan je bio da se zasluženo počastim vodom, tačnije dugim tuširanjem, večerom, čajem od kantariona i dugim kvalitetnim snom.

Nedavno sam stigla iz Potočara. Po prvi put sam učestvovala u biciklističkom maratonu, koji se ove godine organizirao po 11. put u režiji dragog mi kluba iz voljenog krajiškog grada i prijatelja sa Une. I ranije sam imala želju da se priključim jednom tako plemenitom događaju povodom dana koji obilježava prestrašnu historiju i istinu naše Bosne i Hercegovine sadržane u bolnoj riječi genocid, ali je sudbina htjela da to bude baš danas i baš ove godine kada se obilježava punih 20 godina ove strašne nepravde, tuge i tišine.

Čim sam vidjela da je na čuvenoj društvenoj mreži lansiran poziv za učešće, nazvala sam drugaricu planinarku i bicikllistkinju, svoju dragu Dacu iz Tuzle i u dvije sekunde smo se složile da idemo. Pošto maraton traje tri dana i sadrži nekoliko etapa, a počinje iz Bihaća, dogovorile smo da će se Daca prikljčiti u Kladnju, a ja u Sarajevu. To je bilo jedino moguće rješenje za učeće, obzirom da je njoj etapa i pauza u Kladnju bila najpristupačnija da se priključi, a meni Rajlovac (polazna tačka iz Sarajeva). Odmah nakon Dace nazvala sam i kolegu Midhu koji se već uputio iz mog rodnog grada, voljene Sane – Sanskog Mosta, da mu se pohvalim kako ćemo se vidjeti na njihovoj pauzi u Sarajevu i da ćemo zajedno voziti i stvoriti jedinstvenu uspomenu…

Kada sam pročitala program biciklističkog maratona i formular za učešće, imala sam brdo pitanja. Znajući da je kolega i vrhunski sportista na čelu tima organizatora, sigurno opterećen logistikom i finalnim pripremama za bezbjedan pokret još jednog maratona, ispunila sam formular za učešće, poslala ga i javila se i telefonski putem, a uputila svega nekoliko pitanja od onih brdo, koji su se još motali po glavi….na neke sam odmah dobila odgovor kao i prijem potvrde ispunjenog formulara, dok sam za jedan dio odgovora ostala uskraćena. Nije me to brinulo ni najmanje. Snalažljive sam prirode, komunikativna i poznajem relativno dobar broj biciklista, koji će i ove godine učestvovati na biciklističkom maratonu. Osjećala sam da će se sve već nekako posložiti. Učešće na maratonu sam shvatila jako ozbiljno. Nisam ga shatila ozbiljno u smislu da sam kao pravi aktivni, sportski i odgovorni biciklisti, trenirala svoj organizam i radila na jačanju psiho fizičkih sposobnosti. Al’ sam zato otišla na servis bicikla kod druga Boge, servisera na Skenderiji. Pripremila ruksak sa svim potrebnim za ovakav put, da mogu biti i potpuno nezavisna, a u međuvremenu nam je Daca preko tuzlanskih planinara, koji će uzeti učešće na Maršu mira Srebrenica 2015., obezbjedila smještaj u Potočarima.

Činjenica da se ovogodišnje izdanje biciklističkog maratona dešava u sklopu obilježavanja 20. godišnjice genocida nad Bošnjacima „Sigurne zone UN-a“ SREBRENICA, i to u mubarek mjesecu Ramazanu, ostavilo me je budnu cijelu noć prije polaska. I ako sam emotivac i preslabih očiju i naravi za nepravdu, nisu me samo razne dileme, brige i pitanja te prirode ostavile budnom, već i nekakav strah pred činjenicom da ću za par sati biti sama na brzoj auto cesti od sarajevske Dobrinje prema kasarnoj u Rajlovcu… dovila sam i ponavljala svoje mantre da mi Svemogući podari sabura i snage i da mi prešalta mozak i usmjeri isključivo na stanje i ponašanje u saobraćaju i na plemenitu sportsku misiju.  U petak 10. jula u 6:10 sati sam krenula s punim ruksakom, kacigom na glavi!, osmijehom na licu, minimum deset očiju otvorenih i usmjerenih na cestu i ljude za volanom. Svojevrsni adrenalin je neminovan učesnik posebno svih nas koji razumijemo koliko je saobraćaj, a posebno nekultura u saobraćaju, nepoštivanje ostalih učesnika u saobraćaju, opasno po život, a proradio je onog momenta kada sam dodirnula patikom pedalu i našla se pred izazovom preživljavanja i opstanka na cesti, gdje svi tutnje i žure, pa čak i na sabahu. Kod nas moraš biti podobro i lud i hrabar i na kvadrat oprezan, ako želiš biti aktivan biciklista, jer si osuđen da dijeliš cestu sa motornim vozilima.

 



Parada ponosa

Oko pola 7 kako je i planirano, stigla sam u Rajlovac u veličanstveni okrug kasarne Oružanih snaga BiH, koja se tog jutra pretvorila u biciklističku paradu ponosa. Preko 240 biciklista sa raznobojnim majicama, zastavama, kacigama, klubskim obilježjima i porukama „Da se ne ponovi i ne zaboravi Srebrenica“, čekali su posljednje upute vođe maratona koji je za mnoge označavao nastavak puta, a za neke početak.

Vidjela sam tu mnoga poznata i draga lica. Prvo sam našla druga Midhu kojem sam se obradovala kao najrođenijem. Ima nešto u nama Krajišnicima što ni rječitiji od mene nisu uspjeli odgonetnuti. Vjerovatno je do vode. Plus Midho je baška lik. Vrhunski sportista sa stažom od bezbroj pređenih biciklističkih kilometara. Iskrena prijateljska ljubav i poštovanje se osjećalo na sve strane. Pozdravi i zagrljaji očekivanih i neočekivanih susreta biciklo raje je posebna priča. Vidjela sam raju iz Ključa, Bosanske Krupe, Cazina, Bihaća, Bosanskog Novog, Sarajeva… Posebno me obradovao susret sa rally šampionom Mujom (Salkom) iz Jajca, a kojeg inače poznajem sa auto moto susreta i državnog prvenstva u Ocijenskoj vožnji spretnosti. Izuzetno me obradovalo da vrhunski majstor za volanom, koji je inače i licencirani instruktor vožnje,  ima ljubav prema biciklizmu i da se aktivno bavi i ovim sportom.

Vojska ljubavi

Ova etapa podrazumjevala je zacrtanu rutu od 161 km: Semizovac – Ivančići – Olovo – Kladanj – Vlasenica – Milići – Potočari, Srebrenica.

U koloni smo u maniru vojnika ljubavi oko 7:45 u ostvarivanju ove posebne biciklističe misije izašli iz kasarne na auto cestu. Sliku i poruku koju smo već pri prvim kilometrima ostavili na asfaltu, očigledno su odmah prepoznali vozači automobila, koji su strpljivo u koloni čekali da nastave svoju misiju ovog julskog petka. Čini mi se da nije bilo auta iz kojeg nije viro osmijeh, išaret podrške, radosni pozdravi i foto mobiteli, a čuo se i aplauz. Trenuci za vječno zajedničko pamćenje ovog maratona su počeli. Budi ponosan! Budi ponosna!

I da prešaltam odmah u ovoj krivini…nisu nas na cijelom putu susretali ni prestizali ni dočekivali sa ovakvim emocijama i poštovanjem. Ne rastužuje me i ljuti jako ne samo činjenica da je to tako i da smo kao zemlja top jedan po stradalim u saobraćaju u Evropi, već što pojedini biciklisti također ne poštuju pravila i što generalno dominira bahatost i netolerancija na bh cestama. Ljuti me što nikad za nikad i nigdje kao pojedinac ne možemo doprinijeti boljem sutra i pozitivnim promjenama na bilo kojem polju i dimenziji, a da kao pojedinac sa lošim i nepromišljenim ponašanjem i djelovanjem i te kako ostavljamo trag i ostvarujemo vrhunske poražavajuće rezultate, koju svakodnevno imaju fatalne posljedice i trajne štete.

„S kim si takav si“ i slične stare izreke nažalost i te kako imaju svoju težinu. Preloša promocija i marketing za cijelu zajednicu, u ovom slučaju, za bh bicikliste, nesvjesno i nepromišljeno, i te kako dobro čine i pojedini vozači ovog najljepšeg i najzdravijeg prevoznog sredstva. Doduše, motoristi su tu nažalost šampioni. Al’ da se sad ne takmičimo na temu. Nema smisla.

Pedalajući prelijepim predjelima naše nam domovine, mozak mi je radio brže od pedala i točkova. Misli su se nizale, emocije, zaključci, varenja, analize, pitanja, razmišljanja… poželjela sam da na taj najjači sistem (mozak) imam priključak. Nekakav sega mega diktafon koji u audio formatu il’ „eto makar“ pisanom… može da bilježi sve ono što mi se od početka ovog dostojanstvenog najmnogoljudnijeg pedalanja u BiH, krenulo motati glavom.

Mozak radi vazda

Mozak radi vazda…reče neka pjesma… Želim samo da nam svima koji smo na bilo koji način uzeli učešće na obilježavanju strašnog zločina i nepravde koja se desila našoj Srebrenici i našoj Bosni i Hercegovini, postavim jedno pitanje, šta smo zapravo učinili ako smo svojim ponašanjem doveli jedan život u opasnost. Gdje je tu mozak? Dostojanstvo? Poštovanje? Smisao? Poruka? Suština? Dubina? … Bilo koji dan u godini, a posebno na 11. Juli!?

 

Dodatno ne kontam ali nikako, zašto se i na osnovu čega, na ovako plemenitim okupljanjima, druženjima i misijama, a ova se sigurno s pravom ne može usporediti ni sa kakvim drugim, pojedini klubovi i pojedini rekreativci, smatraju boljim i briju neku ekskluzivu. Baš umijemo biti čudan svijet. Moram reći da likovi i likice s takvom energijom i gardom, propuštaju zapravo 101 ljepotu i dimenziju onog što se prirodnim tokom može i treba dešavati i živjeti punim plućima. I dešava se svakako uveliko, jer priroda je čudo. Ali ne dešava se ni ciljano, ni planski. Strategije i planiranja su nam kako u državi tako eto i u ovim zajednicama i dalje nažalost dosta stran pojam i dalje ne vidimo lijek za napredak i uspjeh i ako nam je pred očima.

Umrežavanje se dešava ponavljam, ali ne na način kako bi to zapravo moglo i trebalo biti svima nama važno. Recept koji bi efikasno postizao nevjerovatno dobre i održive rezultate, koji nam svima trebaju biti makar sporedni cilj. Znači: 1. Apsolutna promocija bezbjednosti u saobraćaju i saradnje na cesti (svojim ponašanjem biti primjer šta god da voziš ili ne voziš!) 2. Umrežavanje pojedinaca i grupa, klubova za uspješnije ostvarivanje vizija, misija i projekata 3. Razmjena iskustva i ideja 4. Direktno i iskreno komuniciranje u cilju kvalitetnije organizacije ovog maratona, ali i mnogih drugih manifestacija 5. Afirmacija biciklizma u BiH! 6. Edukacija na temu biciklizma!! 7. Adekvatno informisanje i upoznavanje sa razlikama cestovnog i brdskog biciklizma! itd itd…

Nišićka visoravan i moj prvi pedala susret s njom

I pored silne želje i istinske potrebe da zacrtane etape i cijelu rutu savladam isključivo na biciklu, morala sam prihvatiti činjenicu da nisam fizički spremna. Morala sam se odazvati vrisku mišića u nogama koji su mi jasno slali signale pri zadnjim kilometrima Nišićke visoravni da je vrijeme da siđem s bicikla i dio puta nastavim u jednom od kombija maratona.

I sada se sjećam fatamorgane iza pojedinih krivina, koja me zavaravala da će evo već iza naredne krivine koja je na vidiku doći neki gotivan spust ili makar ravnica… nesebičnu i prejaku podršku pružali su mi pojedini biciklisti, a posebno šampioni Ammar i Midho. Bilo je tu prejakih momenata. Jedan od hitova jeste opet naša saobraćajna (NE)kultura. Naša biciklistička parada podobro je napredovala, a ja sam šepala dok me je kolega Midho bodrio. Nije bilo druge. Morali smo zaustaviti neki automobil, jer ni jedan naš maratonski kombi nije bio na vidiku. (Doduše, ruku na srce, bila sam upozorena da još kod Halidove pumpe, prije belaja mišića, pređem privremeno na četiri točka, al’ ponos i želja mi ne dadoše…)

„Sama pala sama se ubila“, pjevala sam u sebi i smijala se samoj sebi, dok smo uzaludno pokušavali da zaustavimo neko od 700 vozila koji su jurili. I ako mi je ostalo svega nekoliko kilometara prije prelijepih spustova do Olova, gdje su nas mještani već iščekivali, očajno sam trebala pauzu od pedala. I konačno nakon desetak minuta mlataranja, zaustavio se bijeli Margo kombi sa vedrim licem za volanom. Momak je prevozio „Chipsy“ kutije, ali je našao mjesta za biciklo i za mene, i uhvatio neviđenog sevapa. Družili smo se svega nekoliko kilometara da bismo naišli na najljepšu paradu, koja je uz podršku policije već uveliko pauzirala u hladovini. Uspjela sam se na nekoliko minuta priključiti ekipi, obezbjediti se vodom i presvući majicu. Nastavili smo zajedno i skoro letili do centra Olova, gdje su nas srdačno dočekali sa ručkom, voćem i kolačima.

Nakon 20-tak minuta shvatila sam da me bolovi u nogama sve više obuzimaju i da nema šale. Neću savladati narednih 15-tak kilometara uspona koji slijede na putu do Kladnja, gdje je planirana nova pauza i upoznavanje sa motoristima koji su nas svojom pojavom i brojnosti ostavili bez daha.

Nije me radovalo što ću na neki način iznevjeriti sebe i zacrtani cilj. Ali sam pristala na mali poraz i nakon ručka u Olovu, javila se logističarima maratona i sjela u kombi sa SLO tablama.

Mostovi, razmjena iskustva i životnih priča, koja je usljedila u kombiju sa kolegama iz Slovenije – iz Velenje, brzo me prešaltala u pozitivna razmišljanja, a i grčevi u nogama su popuštali. Osim toga krajiški ponos je popustio, i shvatila sam vrlo brzo da sam ispravno postupila.

Bošnjačka heroina nana Fata, leteći hadžibeg cvijet i ruže

U Kladnju nam se priključila moja Daca. Popile smo kafu, a onda smo se svi bavili fotosintezom na livadi ispred hotela uz hlad koje su nam pravile predivne vrbe. Gledali smo i slikali polazak prejake kolone motorista, koji su nastavili moto maraton desetak minuta prije nas. Tačnije, ja sam se vratila u kombi i dogovarala sa sobom kako ću sutra sve drugačije…

Dostojanstveni pohod sa kolegama i kolegicama na biciklu ipak sam nastavila i to iz Konjević polja, kad eto simbolika tako hoće, baš od kuće naše drage nane Fate Orlović. Duša naša lijepa, pametna i hrabra. Koliko samo ljepote i snage posjeduje ta majka. Koliko ljubavi, energije i strpljenja ima za sve nas. A brat bratu, ogroman je broj onih koji posebno ovih dana bez fotografije sa nenom ne mogu proći. I opet se ja sad nešto bunim i bacam u revolucije….aman! Ali stvarno ne razumijem one koji bukvalno dođu, uslikaju se i odu. Pa ljudi dragi… a nana Fata ipak i uvijek za sve ima i osmijeh i riječ i ljubav i mudrost i snagu i volju.

Pored susreta sa ovom jedinstvenom dušom, nikada neću zaboraviti ljepotu i snagu dočeka majki, sestri, prijateljica, komšinica… kao znak priznanja i zahvale našoj biciklističkoj misiji, ove heroine su nam bacale cvijeće na put. Jeza me hvata od tih tako jakim bojama okupanim fotografijama, koje se i pored 200 i kusur aparata i raznih foto čuda, uistinu pamte samo dušom. Hvala im za ovaj osjećaj ponosa i pripadnosti, kojeg ne znam da sam ikada u ovoj dimenziji osjetila. Ove emocije nose sigurna sam svi učesnici maratona različitih kategorija, koji su svakako bili na istoj misiji – planinari, šetači, motoristi i biciklisti.

Nije bilo avlije iz kojeg nisu stizali pozdravi, čestitke, riječi zahvale, osmijesi, ma čista ljubav. Djeca, dide, majke, nane, omladina… nevjerovatna ljepota. Bilo je nažalost i novih susreta sa realnosti. Iz većine dvorišta, gdje ne žive Bošnjaci, jasno se vidjela nezainteresiranost ili čak negiranje stvarnosti. Sa skoro svih bandera nas je gledao Putin. Sretna sam da smo mi na dva točka (a nisu samo Bošnjaci vozili maraton!) imali ipak i za njih osmijeh i nije došlo do nikakvih značajnih provokacija ili konflikta.

 

Niko nije bio sretniji od mene u fazama predivnih predjela nizbrdica…

Da se nikad ne ponovi i ne zaboravi Srebrenica

U Potočare smo stigli pred iftar. Onda smo se ne znam ni ja kako i zašto, svi raštrkali i razišli. Rečeno mi je da je to svake godine tako i potrudila sam se da to razumijem, a još mi nije jasno. Međutim, najvažnija stvar je da smo svi bezbjedno došli, ali i da smo se snašli za smještaj da se osvježimo i odmorimo.
Svako je na svoj način i zov duše ispoštovao dolazak pred Memorijalni centar Potočari u noći pred dženaze.

Meni je u srcu i glavi posebno bio moj dragi komšija Redžep u Sanskom Mostu, koji je neočekivano preselio. I njega su ispratili 11. Jula. Znala sam da su moj otac i brat na dženazi. Znala sam i da je naša komšinica Fata ostala sama. Neka mu je vječni rahmet duši.

Neka tuga postane nada.

Planinari iz cijele BiH su čudo

Jedno od mojih pitanja sa onog brda bilo je i kako ćemo se vratiti kućama. Znala sam da neću moći voziti biciklo nazad za Sarajevo. Posebno ne bez cijele logistike, organizacije i snage grupe, a tako nešto nije bilo predviđeno u programu. Zapravo taj dio je skroz na skroz nedostajao. Brinulo me to još u onoj noći polaska. Znala sam i da biciklisti kod nas i nisu nešto aman dobro došli u autobusima. Ali da pojedini prevoznici nemaju ponekad ni p od profesionalnosti ni s od sluha ni o od osjećaja ni lj od ljudskosti, to me nanovo šokiralo. Naime, zbog povrede na nozi, drug, moj Sanjanin i ljudina, Midho, kojeg sam već na početku spominjala, procijenio je da i ako je imao namjeru da se kući vrati biciklom (što je za njega normala i ok,  jer je u zavidnoj fizičkoj formi i ako mi po godinama može biti otac), da bi bilo pametnije da pokuša iskomunicirati neki bus prevoz. Informacija da naša poznata i uspješna firma iz Sanskog Mosta, svake godine dovozi Sanjane na ovaj dan u Potočare, ohrabrila ga je dodatno da pokuša dobiti mjesto u autobusu, nego da rizikuje i odmah vozi i gotovo 500 kilometara nazad…. Međutim, nije da nije dobio mjesto, već ga je naš sugrađanin hladno odbio bez obrazloženja ili pokušaja da mu pomogne oko prevoza…

Oni koji rade bez znanja više će napraviti štete nego koristi. Mi smo čudo od ljudi. Toliko toga bismo još trebali savladati dok imamo fore. Rok nije vječan, a škola je kao i prilika svaki novi dan.

Nafaka je u kretanju

Moja nafaka se zove Amela ili tačnije Asif. Planinari su najbolja raja. Komuniciranje uvijek rodi dobro. Pravi se insan i prijatelj poznaje u nevolji. Planinari Tuzle su mi obezbjedili smještaj u jednoj od napuštenih kuća iznad Memorijalnog centra, a na noćnoj sevdah cigareta pauzi sam upoznala planinarku Amelu iz Sarajeva. Ona je bila most do Afe, koji je sa sinom Aldinom imao još brdo mjesta u kombiju i plan da nakon dženaza krenu za Sarajevo. I oni su bili učesnici Marša mira Srebrenica 2015.

Nadam se da su svi učesnici stigli bezbjedno svojim kućama. Ostale stvari se neću sada nadati niti ću analizirati više, jer sve na temu VIP učesnika svakako gori vazdan u svim, pa čak i svjetskim medijima i znam da će to potrajati.

A koliko nas zapravo zna i koliko nas se zapravo pita: Koliko je biciklista, planinara i motorista danas posjetilo Potočare i Srebrenicu? Ili koliko je bilo ne VIP-ovaca? Iz kojih gradova su došli? Koliko i kojih država? Koje su troškove imali da dođu i kako su se snašli za iste? Jesu li imali tegobe u putu i kakve i zašto? Jel’ bio iko od raje iz Banja Luke i Prijedora? Koliko je maloljetnika uz podršku roditelja samoincijativno došlo? Kako je dedo iz Bosanske Otoke došao sam u Potočare i kako izgleda njegova životna priča? Koji je kolektivni motiv i emocija sasvim običnih ljudi svih mogućih vjera i generacija, koji su našli način da danas budu u Potočarima? Ko je dozvolio da se od 11. Jula, od dženaza pravi korida i vašer? Koliko nas je mimo 11. Jula bilo u Potočarima? I koliko će nas sutra biti? … Jesu li svi bezbjedno stigli svojim kućama?

Bolje da kasnim nego da ne stignem…

KOMENTARI