Bilo kakav početak priče o historiji Sanskog Mosta bez uvodnog obraćanja angažiranog tumača, B. J. Bokana, postao bi naprosto nezamisliv. I centralna tema ovog rada je podređena Bokanovim neutemeljenim tvrdnjama. Upravo su sporne tvrdnje, na temi o postanku grada Sanskog Mosta, dostigle vrhunac svog besmisla. Klasična Bokanova demagogija, okrunjena manipuliranjima čak i vlastitih izvora, te utemeljena na brojnim neistinama, ponijela je prestižni naziv „Bokaniranje“.
S tim u vezi, Bokan se pozvao na (ne)naučne radove, čija vrijednost predstavlja čvrst oslonac pri dokazivanju neprihvatljivih teza. Vjerovali ili ne, u pitanju su čisti novinski članci. Za divno čudo, u njima nije zabilježen ni jedan izvor podataka.
U istom odjeljku o izgradnji prvog mosta na rijeci Sani on demantira samog sebe, jer pozivajući se na Karanovića definira nepoznanicu zvanu most- 1873 godina. Samo nekoliko redova niže navodi podatak iz Ljetopisa srpskopravoslavne parohije (koji je zapisao pop Vid Marjanović, tadašnji sanski paroh), da je prvi most preko rijeke Sane u Vakufu bio na „sepetima“, građen sa opletenim stubovima. „Ova se zabilješka odnosi na most za turske vladavine“. (B. J. Bokan,”Sanski Most I”, str. 115-116).
S obzirom na to da je pop Marjanović zapisao istinit detalj, zaista ostaje nejasno: Da li Bokan izgradnju prvog mosta na rijeci Sani dijeli na prvi, podignut za vrijeme „turske“ vladavine- 1867. i/ili prvi, podignut za vrijeme naseljavanja „na pustu, močvarnu i nenaseljenu desnu obalu“- 1873. godine?
Valjda je Bokan znao, da su Osmanlije ostale, najmanje, još pet godina poslije izgradnje jednog od dva „prva“ mosta. Dakle, osmanska uprava je bila prisutna na ovim prostorima, sve do 1878. godine. Argumenti koji govore u prilog tezi da su oba prva mosta izgrađena za vrijeme „turske vladavine“, na Bokanovu veliku žalost, potvrđuju ono što je najmanje želio napisati.
U istom odjeljku, o naseljavanju Srba iz Starog Majdana, nespretni Bokan je ponovo zavadio svoje zlatne izvore- Ivančevića i Karanovića. Kada je uopće došlo do naseljavanja srpskog stanovništva „na pustu, močvarnu i nenaseljenu desnu obalu“, tadašnjeg sela? Prema prvom izvoru 1867., a prema drugom za vrijeme izgradnje mosta 1873. godine. Naime, Karanović uzajamno veže izgradnju mosta sa podizanjem koliba, što je moguća teorija jedino u slučaju, ako se taj drveni most gradio preko šest godina.
Uvidom u Ivančevićev novinski članak (P. S. Ivančević:“Sanski Most s okolicom“, Bosanska vila, 30 .09.1892., VII, broj 27 i 28, str. 427-428) konačno je slučaj raspetljan. Moramo priznati da je lijepo upakovana autorska teza: „od Vakufa do Šeher Sane i Šeher Sanskog Mosta“, bez obzira na podjelu grada po pripadnosti: etničkoj (srpska) i vjerskoj (muhamedanska). Pod lupom treba tražiti izvore na koje se Ivančević pozvao, ali nećete ih pronaći jer ih nema. Možda je sastavljao lektiru za učenike (pred)školske dobi, (ne)znajući kako će upravo njegov novinski članak postati jak adut za potrebe Bokana.
Međutim, ni Bokanu se nije svidio Ivančevićev novinski članak do svakog detalja. Naročito, ni u šali, učestali epitet „Šeher“, kojeg mora ignorirati u cijelosti. Nije tu nastao problem, jer učinkovitije mu je djelovalo nastaviti sa ponavljanjem teza iz novinskih članaka: Tvrđava – lijeva obala i močvara-desna obala.
Ovaj put saznajemo za novi naziv grada: „Prema Milanu Karanoviću do 1878. godine na desnoj obali je sagrađeno samo 19 kuća, i to se naselje zvalo „Srpska čaršija“ i „Sana čaršija“.“ Moramo ponovo provjeriti Bokanov izvor, iako više nema sumnje u njegove namjere.
Uvidom u izvor (M. Karanović:“Sanski Most i Stari Majdan“, Politika, 04. 05. 1929., str. 19) nije teško zaključiti da Karanović nigdje nije napisao „Srpska čaršija“, nego isključivo „Sana čaršija“. To znači da je Bokan ponovo zloupotrijebio vlastiti izvor podataka. Poziv na Karanovića, čija je degutantnost svakodnevni predmet izučavanja naše historiografije, trebao je zamaskirati Bokanove nečasne namjere. Kako je Karanović već bio pokojnik, on nije ni mogao objelodaniti klasičnu urotu. Karanovićev novinski članak je nastao na identičnim osnovama kao i Ivančevićev- bez poziva na izvore.
Historijski značaj tih novinskih članaka je u tome, što nam oni služe kao kontrolni izvori. I ništa više! Dovoljan je samo mali pregled, ako poželimo argumentirano utvrditi: Ko je kumovao naziv grada u „Srpska čaršija“?
Termin „Srpska čaršija“ je Bokanov naučni doprinos historiji Sanskog Mosta. Kola su krenula nizbrdo, jer klasična demagogija nas je dovela direktno do Kuma.
Očigledno je da Kum nije razlikovao osnovne jedinice organiziranja osmanskog sistema, kao što su: mahala, čaršija, kasaba, varoš i sl… Za razliku od Bokana, njegovi zlatni izvori ipak poznaju materiju. Ivančević je u novinskom članku upotrebljavao termin „Šeher Sana“, dok se Karanović zadovoljavao terminom „Sana čaršija“.
Bokan je dodatno pojačao gas i zaigrao na sve ili ništa. Ako mu finta sa novim autorskim terminom upali, olakšat će se na II i III- dio knjige o historiji Sanskog Mosta. Konačno je svjetlo dana ugledala Bokanova zaključna teza: >>>velikosrpska čaršija<<< ! (B. J. Bokan,”Sanski Most I”, str. 260).
Dakako, ovo je najznačajniji naučni dobitak za napaćenu sansku čaršiju. Vjerujemo da niko ni sanjati nije mogao ovakav zaključak, pogotovo što je SO Sanski Most bogato nagradila Bokanovu trilogiju. Za plaćeni iznos honorara manipulatoru Bokanu, komotno su se mogle natkriti tadašnje, oronule, tribine na gradskom stadionu u „Srpskoj čaršiji“. Ako slučajno niste znali, prvi formirani fudbalski klub u novoj Jugoslaviji nalazio se u centru „velikosrpske čaršije“. Kada smo već kod FK „Podgrmeč“, moramo primijetiti da je Bokan u odjeljku sportskih zanimljivosti postigao klasični autogol: Velikosrpska čaršija na desnoj obali rijeke Sane je dom grupice ljotićevaca!
Sanska čaršija je, u veoma kratkom vremenskom periodu, na dar dobila novo ruho. Nesretni dobitnik je bila desna obala rijeke Sane. Nije problem, novo „Bokaniranje“ izrodilo je novo kumovanje- Kum 2.
Svjedoci ste da nas je neviđeni historijski manipulator, s(a)vjesno, proveo kroz dio vremeplova Sanskog Mosta, sve do rađanja autorskog termina “(veliko)srpska čaršija‘’.
Ako sumiramo rezultate prezentiranih analiza, s velikom sigurnošću može se zaključiti na kojim se osnovama zasnivao Bokanov rad. O motivima, valjda, nema potrebe detaljno elaborirati. Žalosno je na kakvom degutantnom radu, u miru, počiva historija Sanskog Mosta. Zašto do sada nije bilo valjanog povoda za objektivnu reviziju historije sanskog područja?
Pretpostavljamo da se radi o (ne)prevaziđenim nenaučnim djelima, pa neka na tome ostane za sva vremena. Prebogata historija Sanskog Mosta nije zaslužila da mirno počiva na radovima, koji odišu vidljivom primjesom velikosrpstva. No i za tu falinku ima lijeka, vjerodostojni izvori podataka + objektivna nit pisanja. U „Bokaniranju“ su kratke noge!
Piše: Amir Kurbegović
KOMENTARI