instant fap
NaslovnicaBlog

Amir Kurbegović: Retrospektiva (1.)

Amir Kurbegović: Retrospektiva (1.)

Uvod…

Ovaj serijal blogova nazvao sam ” Retrospektiva ” iz razloga što želim objaviti seriju autorskih članaka napisanih povodom raznoraznih tema i na mnogim stranicama. Neki događaji i teme nisu možda u špici aktuelnog trenutka, ali svakako nisu ni u fazi zastare. Izdanja ću tematizirati, tako da će svako novo pokrivati neku drugu oblast. Iskoristit ću ovu priliku da u nekoliko rečenica elaboriram svoje dosadašnje aktivnosti. Ako sam dobro utvrdio, za trinaest mjeseci korektne saradnje sa portalom ” Inmedia. ba ”, današnji blog je 32. izdanje ili blizu 200 stranica napisanog teksta. Po dosadašnjoj praksi blogove nisam objavljivao kontinuirano prema nekom unaprijed zacrtanom rasporedu, nego u skladu sa raspoloživim slobodnim vremenom …

Vjerujte mi na riječ da se počesto pitam: da li ima svrhe medijski se oglašavati ??? Naravno, u okvire postavljenog pitanja treba obuhvatiti kompletan autorski angažman, počev od šesnaestomjesečnog uređivanja stranice ” Sanska ARENA ”, trogodišnjeg fejzbučenja po brojnim stranicamama, pa do aktivnih medijskih kampanja tipa ” Bitno je biti Bošnjak ” ili ” Inicijativa za povrat Sutorine ”. U  pitanju je čista patriotska obaveza. Iskreno, ni približno ne znam koliko sam sveukupno kilometara komentara i stranica članaka uopće napisao. Nije mi  žao svog utrošenog truda i slobodnog vremena, jer vjerujem da je pisana riječ jedan vid borbe za interese našeg naroda i države BIH…

Na koncu želim javno iznijeti činjenicu da iza svojih radova stojim čvrsto. Do danas, u ime napisanih radova, nisam ostvario nikakvu materijalnu korist– sve je 100 % besplatno.Da se zna…

Motiv…

U blogu pod naslovom ” Odgovor legionaru ” od 14. 09. 2015. pisao sam o motivu, repriziram odlomak:

” Društvene mreže…

Prvi autorski komentar na Facebooku napisao sam 27. 09. 2012. godine na stranici Forum PEC. Privatni posao kojim sam se bavio nije mi ostavljao previše slobodnog vremena ni za omiljene hobije, a kamoli za vijećanja oko aktuelnih političkih dešavanja. Dugo vremena sjedio sam skrštenih ruku i nijemo promatrao šta sve politika (ne)radi mojim životom. Postao sam usputna kolateralna šteta, kao i apsolutna većina stanovnika u BiH. Jednostavno, dozvolio sam da moj život pluta po mulju i da me struja nosi kud je bilo dirigirano. A sami sebi odabiremo, svašta !!! Iako sam po prirodi bio totalno apolitičan, uvidio sam da šutnja znači odobravanje. Nisam mogao više ni gledati, ni durati a šutjeti pogotovo. Zato sam odlučio javno iznositi svoja mišljenja i nije mi nimalo žao zbog  takve odluke…

Društvene mreže postale su idealna prilika da naglas iznesemo svoje stavove na bilo koju temu. One su javni medijski poligon koji neograničeno konzumira ogroman broj konzumenata. Razlozi zbog kojih fejzbukaši pišu su dvojakog karaktera –  nedobronamjerni i dobronamjerni. Negativni služe kao preventivna vrsta terapije za eventualno liječenje svojih  (ne)zadovoljstva, frustracija i halucinacija. Pozitivni su službi prvenstveno društveno- socijalnih potreba: druženja na daljinu, uspostave korektnog i konstruktivnog dijaloga, promoviranja svojih mišljenja, vizija , ideja i sl…

Moji motivi su od prvog dana opće poznati u svakom pogledu. Međutim, nismo svi isti…  Budala i krivih drva vazda je bilo i neće ih nikad nestati… ”

Neobjavljeni članci…

” DA SE NE ZABORAVI, DA SE NE PONOVI ”

Krvavi i nepravedni rat u međunarodno priznatoj i nezavisnoj RBIH nije se slučajno dogodio… Pred očima cijelog ” demokratskog ” svijeta na članicu UN izvršena je brutalna agresija popločana genocidim planom. Osnovi cilj velikosrpskog projekta bio je u funkciji apsolutnog nestanka sa lica zemlje jedne višestoljetne civilizacije i nesrpskog stanovništva. Taj stravičan zločin su u svojim glavama režirali intelektualna elita,a svojim rukama počinili: prijatelji, komšije i kumovi nedužnih žrtava . Bitno je naglasiti da je i po pravosnažnim presudama Međunarodnog suda pravde u Hagu, počinjeni zločin okarakteriziran kao genocid. Također, veoma je važno ne zaboraviti da se radilo o organiziranom zlodjelu, osmišljenom i realiziranom pod patronatom zvaničnog Beograda. U ime čega se dogodio krvavi pir, valjda je svima poznato: u ime  nedosanjanog sna, projekta ” Velika Srbija ” … Sanjajte i dalje, ali i mi imamo svoje snove…

BIH je višestoljetna zemlja na raskrsnici između Istoka i Zapada gdje se konstantno sukobljavaju globalni interesi svjetskih sila, prisutnih religija i društveno-ekonomskih grupacija. Po ustaljenom običaju i tradiciji, bilo kakav uzlet nacional(ističkih)nih vjetrova, za rezultat imaju krvavu bosansku zemlju. Ratovi donose isključivo patnju, bol i nesreću…

Deytonski mirovni (ne)sporazum jeste nepravedan, ali je zaustavio daljnje krvoproliće… Zaustavio je žrtvu u oslobodilačkoj akciji i na putu ka konačnoj slobodi. Deyton predstavlja nezabilježen presedan u oblasti pravne nauke, jer je pod pritiskom ” demokratskog ” svijeta  međunarodno priznatoj, suverenoj i nezavisnoj državi RBIH suspendiran legitimni i legalni njen Ustav … Međutim, Deyton je pravno potvrdio postojanost i opstanak države BIH u svojim priznatim granicama. Velike svjetske sile su garant sporazuma, ali lično im ne vjerujem…

Bošnjaci su u Deytonu učinili previše ustupaka na svoju vlastitu štetu i ispružili ruku pomirenja, prema onima koji svoje ruke nisu ukaljali. Sve u ime mira, suživota i budućnosti… Predsjednik predsjedništva BIH, rah. Alija Izetbegović,  potpisao je i akt abolicije. Abolicija i amnestija označavaju akt milosti pobjednika nad poraženim ili sredstvo poratne obnove društva. Za aboliciju postoje određene političke pretpostavke, u prvom redu PRIHVATANJE ODGOVORNOSTI poražene strane, gledajući sa strane moralnog aspekta. I stanovište pravne nauke je eksplicitno po pitanju individualne i kolektivne odgovornosti. Pravo nedvosmisleno potvrđuje da postoji ne samo individualna, nego i kolektivna odgovornost … Dakle, individualna odgovornost  povlači za sobom i kolektivnu… I šutnja kao kolektivna pojava je jedan vid saučesništva…

U BIH je s vremenom zaživjela zloupotreba čina amnestije, tj. nametanje krivnje pobjedniku u odbrambeno-oslobodilačkom ratu  i relativiziranje apsolutne odgovornosti velikosrpske ekspanzionističke i genocidne politike pod okriljem rata…

ČIN ABOLICIJE NE ZNAČI DA SE ZLOČIN NIJE DOGODIO, već da DRŽAVA IZ POLITIČKIH RAZLOGA ODUSTAJE OD KAZNENOG PROGONA I KAŽNJAVANJA POČINITELJA . Abolicija nije isto što i amnestija, jer se abolicijom ne oslobađaju od odgovornosti ratni zločini i zločinci . Oni nemaju zastaru… Najočitiji primjeri danas shvaćene ”abolicije” jesu ljudi koji su doživjeli genocid sa tragičnim ishodom ili nestankom kompletnih familija. Iako su apsolutne žrtve organiziranog zločina, ti ljudi su dovedeni u situaciju da se brane od smišljenih provokacija i napada, pravdaju se za (ne)djela koja su učinjena upravo njima i njegovim familijama…

Znamo li ko je popalio naše kuće, opljačkao i protjerao nevine ljude sa svojih ognjišta, te na pravdi Boga oduzeo njima najmilije za čijim posmrtnim ostacima još i danas tragamo? Zašto se po ljudskom zakonu grižnje savjesti i pod pritiskom moralne odgovornosti ne prijavljuju i ne procesuiraju zločinci ? Ne generaliziram, jer vrlo dobro znam da svaki zločin ima svoje ime i prezime. Problem je u činjenici što se počinjeni zločini prešućuju, skrivaju i ignoriraju, jer počinilac je nečiji otac, muž, brat, zet, kum, prijatelj itd… Nedopustivo je da zaživi teza: ” Kriva je žrtva, što je živa ”…  Da li bi žrtve trebale halaliti i poručiti zločincima: ok , ništa se nije dogodilo, koga nema nije ni bitno i niko nije odgovoran !? Nikad za nikad…

Navedenih provokacija danas ima mnogo, pogotovo u bolesnim glavama i po društvenim mrežama. I počinjenih ratnih zločina i zločinaca ima širom BiH, s bitnom razlikom što je težina lične odgovornosti neuporediva sa organiziranom- genocidom. Nema nama naprijed sve dok pravda po slovu zakona ne bude zadovoljena… Pravda jeste spora, ali je dostižna. Čak i na onom svijetu … Oprostiti ratne zločine ne možemo i ne smijemo. Čin zatvaranja očiju pred počinjenim zločinima predstavljao bi veliki grijeh, ali i lošu poruku kako se zločin isplati počiniti. Naša ljudska veličina je u tome što znamo razlikovati dobre i loše ljude… Naša ljudska veličina je u tome što ne gajimo revanšistički ambijent. Naša ljudska veličina je u tome što želimo bolju i sretniju budućnost za suverene građane BIH…

Da se ne zaboravi i da se ne ponovi, više nikad i nikom…

” SRBIJANSKI DRON U POTOČARIMA ”

Žalosno je kako smo mi Bošnjaci naivni i lakovjerni ljudi. Posljednje obilježavanje 20. godišnjice najvećeg zločina na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, genocida u Srebrenici, ostat će zapamćeno po napadu na premijera R Srbije –  Aleksandra Vučića. Da bi mogli donijeti bilo kakav sud o nedavnom incidentu, moramo malo vratiti film unazad. Svjedoci smo da je velikosrpska politika na sve moguće načine u posljednje vrijeme tražila džokera kako bi, ne samo dosolila rane bošnjačkom narodu, nego i ” dokazala” da je genocid u Srebrenici bio plod obračuna sa nekakvim fanaticima okupljenim oko komandanta odbrane Srebrenice – Nasera Orića. Što se više približavao 11. juli, Dan ukopa nevino nastradalih Bošnjaka u organiziranom zločinu-genocidu, to je i atmosfera sve više ključala a posebno u skupštini UN. To je ista ona organizacija koja je dozvolila agresiju na svoju članicu RBIH, uvela embargo na uvoz oružja žrtvi, zaustavila žrtvu u oslobodilačkoj akciji, ubila legitimni i legalni USTAV svoje članice itd… I ono što je najvažnije i najtragičnije, aminovala neviđeni pokolj u svojoj zaštićenoj zoni…
NE DAJ BOŽE VIŠE NIKOM , DA GA ŠTITE UN…
Neuspjela igranka hapšenja Nasera Orića, nije dala očekivane rezultate. Srbiji je trebao incident u Potočarima i dobila ga je, kako bi u svijetu stekla simpatije ili eventualno pohvale jer su potamanili divljake, teroriste ili ne znam koga još. Sportskim žargonom rečeno, Srbiji je trebao bod , a kontaju da su odnijeli sva tri. Incident sa premijerom Vučićem me podsjeća na smišljenu provokaciju na utakmici u Beogradu između Srbije i Albanije. Albanci se dosjetili pustiti dron na vruću Marakanu i nesportski odnesoše sva tri boda sa vrućeg gostovanja. Tako doživljavam posjetu Premijera Srbije -kao dron u Potočarima…
Ko je organizirao incident i kome je on trebao, ne znam i neću da pogađam bez dokaza…Ali , znam da je veliki muftija IZ u BIH , Husein ef. Kavazović vrlo mudro i pametno postupio. Na koncu je poručio Bošnjacima :

” OKRENITE SE PREMA TABUTIMA I KIBLI, A NE PREMA ONIMA KOJI SU OVDJE DOŠLI IZ NEKIH SVOJIH RAZLOGA”…
Poruka , apsolutno razumljiva i nadasve ispravna…
Ako Vučić zaista želi graditi mostove prijateljstva sa narodom koji je na ovim prostorima doživio i preživio zlo koje je organizirala njegova država, onda bi morao znati da se budale, kako ih on nazva na svojoj teatralnoj konferenciji za štampu, moraju smjestiti tamo gdje im je i mjesto – u zatvor…To bi značilo da mirotvorac Vučić ima bar moralnu obavezu u vidu otkrivanja još neotkrivenih mnogobrojnih masovnih grobnica širom BIH i prosesuiranja počinitelja istih tih zlodjela. Budala se svakako valja riješiti !? Ako Vučić misli graditi te mostove prijateljstva, onda ih mora popločati konkretnim djelima i na koncu bez politiziranja poštivati presude Međunarodnog suda pravde, koji je potvrdio da se u Srebrenici desio genocid. I ne samo u Srebrenici, nažalost … Ovako, iskreno vjerujem da se Vučić samo pokušava transformirati od vučića do zečića…
DAJ BOŽE DA GRIJEŠIM !!!

Naredni blog u utorak 20h…

Piše: Amir Kurbegović

KOMENTARI