„Vrlo značajno središte rudarstva i metalurgije nalazilo se i u Starom Majdanu, kod Sanskog Mosta. Otprilike jedan kilometar od Starog Majdana nizvodno– uz potok Željeznicu– nalazi se veliko troskovište, gdje je djelovala jedna veća officina ferraria. Manji pogoni su djelovali i niz Sanu, u Donjoj Sanici, Kijevu, Sasini, Šehovcima; jedan u Staroj Rijeci između Starog Majdana i Ljubije, i drugi. Bogata rudišta željezne rude ležala su oko Ljubije i Stare Rijeke, koja su još i danas aktivna. Ovaj rudarski revir oko Ljubije razdvaja južne ferrarije (Stari Majdan) od sjevernih (Japra). I jedne i druge su glavninu rudače dobijale iz ljubijskih majdana (kopova) tzv. Majdanske planine.
Rudišta je bilo i u drugim (manjim) rudnicima u širokom prostoru između planinskih masiva Grmeča i Kozare. Talionice oko Prijedora su se, sirovinom, vjerovatno, snabdijevale iz Tomašice, istočno od Sane, a one južno od Sanskog Mosta (Kozica, Kijevo, Sasina i druge) iz rudišta planine Behremaginice. U području oko Sanskog Mosta evidentirana su brojna rimskodobna naselja najčešće u samoj dolini Sane, uz rimsku komunikaciju , koja je tim pravcem prolazila, zatim u Sanici, Kljevcima, Kozici, Kijevu, Šehovcima, Oštroj Luki, Ališićima, Zecovima, Čarakovu, Begogačanima i druga, te u Knežopolju, Strigovi i Jasenju prema sjeveru. Metalurgija je u Posanju imala bogatu, još predrimsku tradiciju.
U 5. i 4. st. pr. n. e. postojalo je u Sanskom Mostu relativno naselje, čiji su se stanovnici bavili proizvodnjom željeza i izradom željeznih predmeta (oružje i oruđe). Rudnici na Sani, kao i drugi po Bosni, bili su i za Rimljane značajni, ne samo u vrijeme velikih osvajačkih ratova nego i kasnije zbog opskrbe željeznim livom brojnih manufaktura za izradu oružja u Panoniji i u susjednim pokrajinama. Velike su bile potrebe i privatnih proizvođača metalnog alata, oružja i oruđa, i pribora svake vrste.
Talionica (officina ferraria) u Starom Majdanu djelovala je u 3. i 4. st., dakle nešto kasnije od pogona u dolini Japre. O dugotrajnosti i intenzitetu njenog rada najrječitije govore prostrane i duboke (do 6 m) halde troske. Djelovala je sve do polovice 5. st. kao i pogoni u dolini Japre, a vjerovatno i nešto kasnije. Značajni epigrafski spomenici potječu i iz Starog Majdana, sjeverozapadno od Sanskog Mosta, a posvećeni su panonskom božanstvu Sedatu– Sedato Aug(usto ) i orijentalnoj božici Nemezi– Nemes (i) Piae, što ukazuje na jak utjecaj Grka i orijentalaca i u ovoj ferariji. Orijentalci su, čini se, i Aurelius i Ianuarius, vilici u ferariji.
Ipak, u odnosu na žrtvenike iz Ljubije, pada u oči i jedna značajna razlika. Vilici ovdje ne postavljaju are sub cura procuratoris, kao u Ljubiji, i ne postavljaju ih za dobro cara. Are postavlja col(l)egiutn za zdravlje vilika Aurelija (oba ex vota Sedatu), odnosno u čast (in honorem) kolegija i vilika Januarija (ara posvećena Nemezi), dakle prvo pro salute neposrednog stručnog upravitelja, te u čast njegovu i kolegija. Ovo je ujedno i prva potvrda (uz onu iz Vrbe kod Glamoča) kolegija (collegia) kao religiozno– strukovnih organizacija u unutrašnjosti Dalmacije. Potrebno je naglasiti da su ovo prve potvrde Sedatova kulta na tlu današnje Bosne. Sedatus se javlja u Panoniji i Noriku kao božanstvo vatre, što opravdava njegov kult u talionici željeza. Sve votivne spomenike iz Ljubije i Starog Majdana redovito potpisuju ili vilik sam, ali sub cura procuratoris, odnosno vilik u ime kolegija (collegium, ex corpore), a da se ni u jednom slučaju– koliko nam je dosad poznato – ne javlja nikakav municipalitet, ili neki od njegovih organa (duumvir, dekurion ili ordo municipija) što je redovit slučaj u Domaviji.
Činjenica da se na Sani (a to isto važi i za Japru), ni u kakvom obliku nisu pojavili tkz. Magistratski natpisi ukazuje, makar i kao testimonium ex silentio, da na Sani i Japri nije bilo municipalnih gradova, nego da je ovo područje, očito, bilo organizirano kao carski territorium metalli, a moguća su i dva takva teritorija. O tome, pak, jesu li se i kada ta teritoria postepeno municipalizirala, (bar zasad) nemamo nikakvih podataka ni indikacija. Značajni gradski centri se ovdje nisu ni razvili. Prema tome, iz podataka koje nam daju izvori, status rudnika u zapadnoj Bosni nije bio identičan sa statusom rudnika na Drini, što je dovelo i do različitog administrativno–političkog položaja ovih dviju regija. Na Sani su to državna (carska) imanja, a na Drini razvijeni municipaliteti.
Dolinom Sane vodila je značajna rimska komunikacija, obilježena na jednom dijelu miljokaza cara Klaudija iz 47/48. g., koja je rudarsko područje na Sani i Japri povezivala sa primorjem (Salona) i Panonijama (Siscia, Sirmium itd.). Cestu je započeo graditi još Dolabela, a– čini se – završio ju je Klaudije. Uz komunikaciju su se s vremenom razvili brojni metalurgijski centri s naseljima, ali, kako cesta nije uvrštena u itinerare, nisu nam poznata imena naselja. Promet se ovom saobraćajnicom održao sve do kasne antike. Pretpostavlja se da je upravo ova prometnica bila glavna okosnica Istočnim Gotima za vezu s njihovom provincijom Saviom. Uz nju je, ne zna se kada, podignut i niz utvrđenja, kao što sa utvrde u Gornjem Budelju (Ključ, Sanica), Sanici, Kljevcima, Briševu, Zecovima i eventualno još neke.
Na kraju je potrebno podvući da je (južno) rudonosno područje (metalla na Sani), sva je prilika, sve do nešto iza 151. g. pripadalo provinciji Dalmaciji (ferrariae Delmaticae), a sjeverno na Japri Panoniji (ferrariae Pannonicae). Tada su ferarije u sjeverozapadnoj Bosni bile objedinjene s argentarijama oko Domavije u jedinstvena metalla Pannonica et Delmatica sa centrom u Domaviji (CIL III 12721, Domavia). Prvi poznati prokurator objedinjenih metalla (argentarija i ferarija, a ne znamo što je bilo s auiarijama), bio je T . Claudius Proculus Comelianus.
Na kraju se postavlja pitanje: jesu li oba rudničko– metalurška distrikta u sjeverozapadnoj Bosni, onaj na Japri i onaj na Sani, činila jedinstveno područje u administrativnom i organizacionom pogledu. O tome, dakako, podataka nema, ali čini se da je to moguće“. (I. Bojanovski,”BIH u antičko doba”, str. 279-282)
„U poriječju Sane, blizu današnjeg Sanskog Mosta, nalazio se veoma važan i jak centar rudarstva i metalurgije. Na ovom području su otkriveni brojni tragovi naselja. Na osnovu istih možemo zaključiti da je ovaj kraj bio veoma gusto naseljen. Sudeći na osnovu epigrafske građe nameće se zaključak da su ovdje živjeli, i to u velikom broju Orijentalci. Oni se najčešće pojavljuju kao rudarski stručnjaci, beneficijari, robovi i sl. Većina ih je pripadala gentiliciju Aurelius. Iza njih su ostali mnogobrojni posvetni natpisi. Takvih natpisa je najviše pronađeno u Starom Majdanu. U posvetama se, uglavnom, spominju istočnjački kultovi, kao npr. Nemes, Terra Mater, Dolihen, Izida, panonski bog Sedat, i drugi. Epigrafska građa, koja je otkrivena u gornjem toku Sane, dakle južnije od Sanskog Mosta, upućuje nas na zaključak da je ondašnje domorodačko stanovništvo dobilo civitet tek u vrijeme cara Karkale.
Pronađeni spomenici na području zapadnobosanske rudonosne regije otkrivaju nam još jedan približno jak centar rudarske djelatnosti iz kasnoantičkog doba. Riječ je o Starom Majdanu kod Sanskog Mosta. Tu su otkriveni tragovi velike građevine, dimenzija 16,50 x 10,50 metara, koja je bila u sastavu tamošnjeg metalurškog ferarija. Pogoni u Starom Majdanu su, prema I. Bojanovskom, mogli imati dva ili više sličnih objekata. Željezna ruda za ove pogone je, u početku, obezbjeđivana iz obližnjih rudišta, a kasnije, iz rudokopa sa područja Ljubije. Proizvodnja je bila zasnovana na manufakturnoj osnovi. Potvrde o rudarskoj djelatnosti na području Starog Majdana nalazimo u epigrafskim spomenicima koji nam, također, pružaju podatke o predstavnicima carske administracije i jednom strukovnom udruženju (collegiumu) tamošnjih rudara, ugljenara, topioničara i kovača. U neposrednoj blizini metalurškog pogona pronađen je žrtvenik posvećen orijentalnoj boginji Nemesi i panonsko–noričkom božanstvu Sedatu“. (B. Omerčević,”BIH u vrijeme kasne antike”, str. 75, 172)
Naredni blog u utorak 20h: ”Rudarsko područje na Sani (4.)…
KOMENTARI