Kako sam obećao , objavit ću za članove SANSKE ARENE isječak iz knjige koju još radim…Rukopis nije plaho lektorisan , ali sada to nije ni bitno…nadam se da će vam se svidjeti …
R U K O P I S
A M I R
K U R B E G O V I Ć
“ Ovo je XXI vijek , gdje je prošlo je vrijeme komunizma u kojem su ljude i zbog ogovaranja slali na Goli otok , bili tamo po 20. godina , a ni noge nisu pokvasili u moru … Sejad Muhić – Lomba “
P R E D G O V O R
“ Bela dei gracia etc …. Ad universorum noticiam harum serie volumus pervenire, quod nos attendentes in Bozna hereticorum perfidiam admodum invaluisse seu pupulasse , ita quod pauci invenirentur in partibus illis vere fidei zelatores vel cultores , quasdam possessiones in comitatu de Vulco , Dyacon scilicet et Bleznam , in subsidium ecclesie Boznensi ….. conferimus …. pio remedio anime nostre et regis Columani ducis totius Sclavonie …. Item confirmamus ex certa scientia et approbamus , et ex novo conferimus ecclesie Boznensi et episcopo possessiones in Vozora , quas Nyurzlaus banus de Bozna propter diversas iniurias et dampna data eidem ecclesie dedit , tradidit et perpetuo assignavit de nostra voluntate , connivencia et consensu , volentes expresse , quod episcopus et capitulum decimas in Vozora , in Sou , in Olfeld et in aliis supis more aliarum ecclesiarum de Hungaria sine distinctione personarum de omnibus suis habeant et percipiant …. Ceterum idem Naurzlaus banus cum fratribus suis et baronibus conffesi sunt et recognoverunt possessiones infrascriptas ad ius et proprietatem ecclesie Boznensis pertinere , quarum nomina sunt hec : in supa Urhbosna Burdo cum omnibus suis pertinenciis , ubi ipsa ecclesia cathedralis s. Petri est fundata , item Bulino , item Knesepole , item Vrudchy , ubi est ecclesia s. Stephani protomartiris , item in supa Nerotna Bulino , item in supa Lepenicha Rocil , ubi est ecclesia s. Michaelis , item in supa Vidgossa Lubinchi apud ecclesiam beate Virginis , item in Mel apud ecclesiam ss. Cosme et Damiani , item in supa Losoua apud tres ecclesias , item in supa Vozcopla apud ecclesiam beati Johannis , item in supa Bored Belmapola ( Belinapola ) , item in comitatu Berez Pracha Byschupnia vocata …. “ (* izvor : Theiner , ‘’ Monum . Slav. m . I. p. ‘’, str. 297 -298 )
” Ova je povelja preznamenita ne samo za crkvenu i političnu poviest , nego i za mjestopis Bosne u polovini 13 stoljeća , pa zato ju u izvodu priopćujem , izpustiv neznatnije stvari …
20 . VII 1244. g. izdao kralj Bela biskupu bosanskom znamenitu povelju , kojom mu je podielio znatnih povlastica i ujedno potvrdio sav posjed njegove crkve u Bosni i izvan nje .” ( Vjekoslav Klaić , ” Poviest Bosne do propasti Kraljevstva “ , str. 78 – 79 )
Navedena i posebno znamenita povelja ( listina ) od velikog je značaja za historiju Bosne , ali i za općinu Sanski Most što se vidi na priloženom grbu . Datum izdavanja povelje zvanično se obilježava kao datum prvog spomena naše općine u bosanskoj historiji .
V. Klaic je knjigu objavio daleke 1882 g. i ona je faktički predstavljala : povijesni , istorijski i historijski bukvar – za početnike , a posebno , kada je u pitanju prošlost srednjovjekovne Bosne . Povelja kralja Bele IV bila je najstariji pisani dokument koji govori o našem području – Donjim Krajima ( partes inferiores ; mađ. Oldfeld = Alfold ) .
Tu činjenicu utvrdio je i B.J.Bokan u svom neprevaziđenom djelu : “ Sanski Most I “ ( 1974. g., str. 42 ) . Navedeno lokalno ” remek – djelo ” opravdano se nameće kao zanimljivo historijsko gradivo . Motiv za detaljno izučavanje takvog naučnog uratka , javlja se po zakonu prirode , već nakon čitanja prvih stranica knjige . Ona je predstavljala okidač za moje veliko interesiranje i istraživanje prošlosti sanskog kraja .
Dakle , nadahnuti Bokan pozvao se na znamenito djelo Ferde Šišića : ” Donji se kraji prvi puta spominju dne 20. jula 1244 uz Usoru i Soli , kao sastavni dio banovine Bosne , koja se tada ( za Matije Ninoslava ) nalazila pod vrhovnim gospodstvom ugarskim . Kralj Bela IV naime oderedi pomenutoga dana , da biskup bosanski ( a tada je to bio dominikanac Ponsa ) i kaptol njegov imadu pravo pobirati u ime svojih prihoda desetinu u Usori , Solima i Donjim Krajima .” ( F . Šišić ,“ Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba’’, 1902. g. , str. 3) .
Obzirom na veliki historijski značaj znamenite povelje bez imalo ustezanja mogu konstatirati , da se kompletna historiografija srednjovjekovne Bosne bazirala na temelju nje. Već smo saznali : ko je izdao povelju , kada je izdana i kome je uručena ? Ali , ostao sam dužan spomenuti događaje koji su prethodili za nastanak takvog preznamenitog dokumenta. Dakako , u historiografiji je nezaobilazna knjiga Sime Ćirkovića : “ Istorija srednjovekovne bosanske države “ ( 1964. g. ).
Naime , 1241-42. g. uslijed kratkotrajne najezde i pustošenja ugarske zemlje od strane Tatara , Ugarska je bila dovedena privremeno u stanje potpune iscrpljenosti i nemoći , kako to Ćirković piše i nastavlja : “ Za vreme svog bekstva u Primorje , kralj Bela IV se zadržao prvo u Splitu , a zatim u Trogiru . Ovaj drugi grad se sa daleko više pažnje poneo prema vladaru nego Split , koji mu je u odlučnom trenutku uskratio galiju kojom bi se sklonio na neko ostrvo . Trogiranima je zato zahvalni kralj u proleće 1242. g. darovao nekoliko sela na granici splitskog gradskog područja . Ova donacija je postala povod žestokoj borbi dva grada u koju su se umešali oblasni gospodari , pa i bosanski ban Ninoslav . Posle prve faze rata stišane za kratko vreme , u jesen 1243. g. , sukob nije više ostao ograničen na dva grada , već je u borbe uvučen niz saveznika na jednoj i drugoj strani . Grupisanje je izvršeno tako da se govorilo o kraljevim prijateljima koji su stajali uz Trogir i kraljevim protivnicima koji su pomagali Split . Posle jednog teškog poraza na moru , kako kaže Toma arhiđakon , izgubivši veru u sebe počeli su da se uzdaju najviše u bosanskog bana Ninoslava . Njega su izabrali za gradskog kneza i stavili mu na raspolaganje novčana sredstva opštine . Ninoslav je sa svoje strane doveo bosanske vojne odrede koji su zajedno sa Splićanima dve nedelje pustošili trogirsku oblast nemogavši ništa protiv gradskih zidina . Ninoslav se posle toga vratio u Bosnu , ostavivši u Splitu na položaju nekog svog južnoitalijanskog rođaka , i kao zaštitu jednog od sinova sa odredom konjanika . Pošto su , pored bosanskog bana , na splitskoj strani ratovali i humski knez Andrija i Poljičani , kralj Bela IV nije mogao ostaviti bez zaštite Trogir i njegove saveznike među hrvatskom vlastelom . Čim se država zalečila od najtežih rana , bio je u stanju da se i sam umeša u sukob. Poslao je hrvatsko – dalmatinskog bana Dionisija da zajedno sa hrvatskom vlastelom i Trogiranima napadne Split , dok je sa delom vojske pošao neposredno na Bosnu . Obe ove akcije su gotovo istovremeno urodile plodom . Splićani su bili prisiljeni da 19. jula sklope mir bez svojih saveznika , a nešto malo ranije i Ninoslav je postigao sporazum neposredno sa kraljem Belom IV. Iz kraljeve povelje za bosansku biskupiju , izdane 20 . jula 1244. g. , saznajemo da se ban pokorio Ugarskoj bez težih posledica . U samostalnost i unutrašnje uređenje Bosne nije se diralo , a glavni kraljev zahtev se odnosio na crkveno pitanje . Od Ninoslava se tražilo da prilike u crkvi prilagodi onima koji vladaju u Ugarskoj i susednim katoličkim oblastima . Potvrđujući ranija darovanja od strane hercega Kolomana sela Đakovo i Bliznu u Slavoniji , kralj Bela je dodao i potvrdio darove koje je biskupiji dao ban Ninoslav >> zbog velikih šteta i nepravdi koje joj je naneo << . Darovani posedi su ležali u raznim krajevima Ninoslavljeve države : u Usori , Neretvi , Donjim Krajevima , Vrhbosni , Lepenici , Lašvi , Uskoplju , Borču i drugim krajevima . Podarena sela je kralj izuzeo ispod vlasti >> banova i kneževa << , potpuno ih potčinio crkvi i na nju preneo sve namete plaćene ranijim gospodarima . Uz sve to , kralj je potvrdio biskupiju i kaptolu pravo da sakupljaju crkvenu desetinu >> na način kako to rade druge ugarske crkve << …. Katolička crkvena organizacija u Bosni ima sve neophodne uslove za uspešan rad , sem podrške stanovništva koje je bilo ili pod utecajem jeretika ili verno svojoj tradicionalnoj crkvi …Samo se time može objasniti činjenica da katoličanstvo ni posle Beline pobede 1244. g. nije uspelo uhvatiti koren u Bosni “ . ( str. 66 -67 )
Zar su Tatari bili toliko snažni ? Nikakvo čudo što je onda veliki ugarski kralj Bela IV morao bježati pred njihovom najezdom čak preko mora . Moram primjetiti povratak u punom sjaju opustošenog kraljevstva za rekordne dvije godine . Sve je moguće ! Takav povratak na političku scenu Evrope još nije zabilježen u dosadašnjoj historiografiji . Možda je presedan u pitanju ? Nisam čitao Belina ljubavna pisma iz izbjeglištva , sa otoka Čiova , pa je to tazlog što se ne mogu pozvati na narodno predanje koje se „ vekovima prenosilo s kolena na koleno „ : ‘’ Kralju Beli IV ,, salivala,, se straha dok je harao iz izbjeglištva ” . Čudi me kako Ćirković nije zabilježio tako značajan podatak , kada je već promakeo LJ.Stojanoviću i Đ.Jankoviću . Po Ćirkoviću , bosanski ban se iz straha predao povratniku iz izbjeglišta Beli IV . Kukavica Matej Ninoslav usudio se pružiti zaštitu Splitu i poharati Trogir , prema kojem je ugarski kralj imao , bar moralnu , obavezu . Ne zaboravljaju se preko noći velike usluge , pogotovo u trenucima bježanja glavom bez obzira . Vjerovatno je ban Matej Ninoslav izuzetak teze koja u historiografiji oslikava bosanske ratnike . Ta teza je zabilježena u svim relevantnim analima . Ona ukratko glasi : ” Bosanski ratnik je sinonim za hrabrost ”. Situacija je posve zakomplicirana , jer se kukavica Matej Ninoslav prepao sile Bele IV , koji se na velika vrata vratio iz izbjeglištva , ali tek nakon povlačenja Tatara . Vjerujem kako su Tatari ugarsko kraljevstvo pročešljali uzduž i poprijeko . Poznavajući nagone svih osvajača pretpostavljam da im je plijen bio pozamašan . U kakvom su stanju ostavili veliko ugarsko kraljevstvo ne mogu ni zamisliti . Vjerovatno su Tatari iza svog pohoda ostavili brojna zgarišta i sprženu ugarsku zemlju . Koliko li se tek ugarski kralj Bela IV prepao Tatara , volio bih znati ? Nije mi jasno , kako je onda bosanski ban u velikom strahu pao na koljena pred velikim ugarskim kraljem Belom IV , dok je na drugoj strani kukavica ostao u Bosni ? Vidio je bosanski ban preko „ taraba „ šta Tatari rade od ugarskog kraljevstva . Nema zabilježenih podataka o savezništvu između bosanskog bana Mateja Ninoslava i Tatara .
Zašto bosanski ban Matej Ninoslav nije bježao pred najezdom Tatara za razliku od ugarskog kralja Bele IV ? Možda bi odgovor na postavljeno pitanje trebao znati neko od savremenih historičara iz Bosne i Hercegovine . Jednostavno sam morao postaviti pitanje takvog sadržaja , da kojim slučajem ne bi pomislili kako o ljubavi ugarskog kralja Bele IV i bosanskog bana Mateja Ninoslava nisu pisali historičari iz naše zemlje . Događaji od izuzetnog značaja za historiju Bosne i sanskog kraja , sigurno nisu prošli nezapaženo . Klupko se polako odmotava , ali još uvijek ne znam u kakvoj su vezi izdana povelja i Sanski Most ? Koliko je meni poznato , a kasnije ću i dokazati , područje Sanskog Mosta je tek krajem XIV stoljeća postalo dijelom srednjovjekovne Bosne , tadašnje kraljevine . Čak se ni u povelji nigdje ne spominje bilo kakvo prijašnje ime Sanskog Mosta ili bilo koje njegovo područje . U povelji se spominje oblast „ Olfeld „ ( Donji Kraji ) , koja u to doba nije imala ništa zajedničko sa župom „ Zana „ ( Sana ) . Za vrijeme izdavanja povelje sansko područje nije bilo u okvirima zemlje Donji Kraji i srednjovjekovne Bosne , nego je bilo u sastavu ugarskog kraljevstva . Po toj logici bosanski ban Matej Ninoslav nije mogao ništa darovati iz sanskog područja , valjda , iz tehničkih razloga . Prošlo je poslije tog događaja oko 150 godina , do pobjede velikog bosanskog vojvode – hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića , koji je priključio bivšu ugarsku županiju Sanu ( Zanu ) u okvire zemlje Donjih Kraja i bosanskog kraljevstva .Tek od tada u našim krajevima cvjeta najljepši cvijet na svijetu – Lilium bosniacum .
Bez obzira na takav zaključak vratit ću se na događaj i potražiti mišljenje nekog domaćeg historičara . Bez imalo razmišljanja , koju knjigu i kojeg autora kandidirati , uz zaista veliki izbor naučnih radova na ovu temu , odlučio sam se za knjigu “ Historija Bošnjaka “ autora Mustafe Imamovića . U svojoj knjizi , izdanoj 1997. god., M. Imamović piše o nezaobilaznom i znamenitom događaju . Za razliku od S. Ćirkovića , on navodi da su Tatari na svom putu od Karpata do zidina dalmatinskih gradova zaobišli Bosnu . M.Imamović nije pogriješio u svojoj konstataciji , kako Splićani nisu bana Mateja Ninoslava držali heretikom , jer ga inače ne bi pustili u grad , pošto im je samim gradskim statutom iz 1242. god. bilo zabranjeno da hereticima pružaju gostoprimstvo . M. Imamović u istom kontekstu piše o događajima i povelji kralja Bele IV od 20 .VI 1244. g. . Datum izdavanja povelje koji je M. Imamović naveo , vjerovatno je plod štamparske greške . M. Imamović događaj zaključuje sa konstatacijom : “ U Bosni se ni uz sve prijetnje i pritiske rimske kurije i ugarskih kraljeva nisu mogli ostvariri uvjeti za njihovo redovno ubiranje . Tome ništa nisu pomogle ni utvrde koje je po Bosni >> radi odbrane vjere << i zaštite crkve , podigao kaločki nadbiskup . Izvrgnute stalnim napadima domaće vlastele i stanovništva , te su tvrđave i utvrde sasvim propale “ .( str . 43 – 44 )
Sabor na Bilinom polju , održan 8. aprila 1203. g. , jedan je od najstarijih sačuvanih pisanih dokaza , a ujedno i svjedočanstvo , o uspješnom obavljanju državničkih poslova bosanskih vladara . Kulin ban je tada udario temelje bosanskoj filozofiji vladanja , a ban Matej Ninoslav bio je samo jedan u riznici nasljednika Kulinovih vizija velike države Bosne. Tu filozofsku misao usavršio je prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić . Otud me (ne )iznenađuju informacije, kako je ban Matej Ninoslav po potrebi “ mijenjao vjeru “ , podređujući lične interese – interesima bosanske države . Od Kulinove ideje i vizije Bosne , odstupili su kralj Stjepan Tomaš i njegov sin Stjepan Tomašević – posljednji bosanski kralj . Kratkotajna vladavina ove dvojice slabića ne može nikako ukaljati ugled ostalih velikih bosanskih vladara .
Zašto su veliki Tatari u svom pustošenju zaobišli malu Bosnu ? Možda iz razloga što oni , za razliku od Bele IV , nisu željeli ulaziti u sukob sa bosanskim banom , bez obzira što se radi o falsifikatu povelje . Iskreno se nadam da sam uspio u svojoj namjeri i čitaocima , bar malo , pojasnio : otkud na grbu moga grada datum 20. 07. 1244. ? Naravno da se odgovor na moje postavljeno pitanje (ne)naslućuje. Ipak , polagano ću zaključiti ovaj dio rada. U prethodnim redovima velikim dijelom citirao sam eminentne naučnike i njihove radove na zadanu temu . Ako izuzmem navijačke razlike među njima , suština pisanja približno je jednaka . Poznata je činjenica da se historiografija , manje – više , zasniva na prepisivanju tuđih teorija . Zato je historija monotona mnogim čitaocima , jer historičari po nepisanom pravilu ponavljaju teorije zavisno od naručioca naučnog rada .Šta je nepristrasanost ; vrlina ili mana , kada se po pravilu zaobilazi u širokom luku ? Ako pisanje historije diktira vrijeme u kojem živimo , onda je pišu pobjednici ? Kada god pomislim da su kojim slučajem Francuzi- Bosanci , čini mi se , njihovu bi nacionalnu historiju pisali Englezi . Ali , nisu na njihovu radost ! Na našu žalost , bosanskohercegovačkom historijom više su se bavili stranci od nas samih .Otud nikakvo čudo što do danas nemamo definiranu nacionalnu historiju Bosne i Hercegovine .
Pitam se , vjerovatno , kao i većina vas : postoji li na našim prostorima bar jedan naučni rad na našu zadanu temu , koji se isključivo temelji na provjerenim izvornim dokumentima ?
Moj konačan odgovor je pozitivan – da , postoji ! Možda mi mnogi čitaoci neće povjerovati na prvu , ali jedna historičarka je rasvijetlila slučaj povelje : falsifikat !!!
Sada mi nije toliko bitno što datum na grbu moga grada nema nikakve veze sa poveljom kralja Bele IV . Čak ni Zlatnom ljiljanu , simbolu države Bosne i bošnjačke tradicije , nije mjesto uz ugarsku povelju . Otkud na grbu Sanskog Mosta kombinacija Lilium bosniacum i Hungariae , zaista ne znam . Slučaj zahtijeva detaljnu analizu , a odgovori se možda mogu pronaći u udžbeniku Društvo 5. , koji je napisan za djecu do devet godina starosti . Pretpostavljam da je neki sanski “ stručnjak “ pogriješio u prijevodu sa latinskog na Bosanski jezik ili je nešto drugo u pitanju . Kakav je sada falsifikat u pitanju ?
Naime , pokojna Nada Klaić , dokazani borac za istinu , u svom dugogodišnjem naučno – istraživačkom radu osporila je brojne dokumente izdane u katoličkoj crkvi , prije svih u splitskoj i kaločkoj nadbiskupiji , dokazavši da se radi o nevještim fasifikatima . Zapise popa Dukljanina je diskreditirala iz istih razloga . Heroina N.Klaić je 1989 g. izdala knjigu : “ Srednjovjekovna Bosna – politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe ( 1377 g. ) “. Neosporno , radi se o knjizi temeljenoj isključivo na naučnim postavkama . Knjiga je potkrijepljena mnogobrojnim i detaljnim analizama originalnih izvora . Ne govorim ovo iz razloga što Nada Klaić nije opterećena predrasudama bilo koje vrste , već iz razloga što svoj rad bazira na – istini . Iznoseći svoje analize i zaključke ona ne štedi nikog pa čak ni bližnjeg svog – Vjeku Klaića . Izlaganja S. Ćirkovića , tvorca teorije o samopokoravanju bosanskog bana Mateja Ninoslava pred silom ugarskog kralja Bele IV , osporila je u cjelosti . Objektivna Nada Klaić u toku dokazivanja svoje teorije nije imala naučne milosti , a kako su prošli Šišić , Janković i drugi , morat ćete pročitati u njenoj knjizi . Ovdje ću u kratkim crtama izdvojiti najinteresantnije detalje njenog decidnog izlaganja :
“ U historiografiji se sasvim drugačije prikazuje odnos Ninoslava prema ugarskom vladaru : on je tobože već 1237 . g. pokoren , a 1244 . g. se , kako misli Ćirković , sam pokorio Beli IV . Glavni izvori na koje se u historiografiji poziva pri utvrđivanju odnosa između Ninoslava i Bele IV jesu :
1.Toma Arhiđakon koji tvrdi da je Bela IV pošao sa vojskom na Ninoslava da kazni njegovu drskost ;
2.podatak o miru što ga Bela IV sklapa s Mlečanima >> in castris iuxta castrum Gallaz << ;
3.Belino pismo papi Inocenciju IV u kojem mu javlja da je okružen hereticima , među ostalima i onima iz Bosne i
4.glavni izvor koji se općenito smatrao vjerodostojnim jest tobožija Belina darovnica iz 1244. g. koja u danas poznatoj formi ne može biti vjerodostojna” . ( str . 105 -106 )
Samouvjerena N. Klaić potkrepljuje svoje tvrdnje sa neoborivim dokazima : “ Beline >> kaznene ekspedicije << prema Ninoslavovoj Bosni nije ni bilo , pa prema tome otpadaju sva domišljanja o banovu pokorenju ili gaženju njegove zemlje . No , najvažniji >> dokaz << cjelokupne historiografije je donedavno bila Belina darovnica iz 1244 g. koja je tobože svjedočila o Ninoslavovu pokorenju . Riječ je o Belinoj darovnici izdanoj tobože u korist >>bosanskog biskupa i crkve bosanske << ( episcopo Boznensi et ecclesie Boznensi ) , koja je već smo ustvrdili , vrlo nespretni falsifikat “. (str . 112 )
N. Klaić je u postupku dokazivanja vjerodostojnosti povelje kralja Bele IV od 20. VII 1244. g. prilazila sistematski , korak po korak . Njena superiornost u vladanju materijom može se osjetiti u svakom trenutku . Veliki broj originalnih dokumenata ,koje je priložila kao materijalne dokaze , dali su joj snagu volje da ide do samog kraja . Definitivno , povelja nije izdana u kraljevskim dvorima . Radi se o naivnom falsifikatu , što je N. Klaić i dokazala . Ona nije ulazila u detaljnu analizu i istraživanje samo jedne nepoznanice : ko je falsificirao povelju ?
“ Ona je sastavljena ili u kaločkoj ili u bosanskoj crkvi . Stoga smijem ponoviti svoju tvrdnju iz 1976 . g. da naručitelja ovoga naivnog falsifikata treba tražiti na području ugarske crkve ili točnije kaločke nadbiskupije i to utoliko prije što je , kako je poznato , bosanski biskup sufragan kaločkog biskupa .” ( str. 115 )
Ne mogu još uvijek prepoznati motiv i dati argumentiran odgovor na pitanje : zašto je falsificirana povelja ?
” Falsifikatom se žele prikazati prije svega neka prava i posjedi bosanske biskupije u Usori .Te je posjede tobože poklonio ban Ninoslav zbog >> nečiste savjesti << , tobože po volji i uz pristanak Bele IV . Prema tekstu ovoga falsifikata imaju bosanski kaptol i biskup tobožnje pravo na desetinu u Usori , Solima i Donjim Krajevima kao i u drugim župama , i to tobože , po običaju ugarskih crkava ! Za sada nisu poznati nikakvi autentični podaci prema kojima bismo mogli tvrditi da je Ninoslav imao stvarnu vlast u navedenim pokrajinama . On je doduše dux de Bosna , ali nismo sigurni da li je taj naslov koji mu daje papa zaista znači i njegovu vlast izvan same >> matice << Bosne … Sastavljač falsifikata nije jasno uopće mogao napisati tko je spomenute posjede poklonio . Ako je to bio kralj , kako bi se moglo pretpostavljati , onda u kraljevskoj darovnici ne treba razumije se nikakvo bansko odobravanje . Stoga taj grubi falsifikat doista nema nikakve veze bilo s kraljem Belom IV ili s banom Ninoslavom “. ( str .115 )
N. Klaić zaključuje :” Uzmemo li u obzir prilike u bosanskoj biskupiji i u samoj Bosni u drugom i trećem desetljeću XIV stoljeća kad nastaje , kako ćemo još pokazati , >>rat << izmedju franjevaca i dominikanaca , onda nam se ne čini isključenim da se u bosanskoj biskupiji , dakle u Đakovu , sastavlja spomenuta krivotvorina . Ona je trebala >> vratiti << dominikancima ona prava u Bosni koja tada uživaju od njih mnogo spretniji franjevci . Najzad , nije isključeno niti to da fasifikat naručuje Peregrin kad iz Bosne odlazi na biskupsku stolicu u Đakovo. I on je imao dosta razloga da se u tom trenutku dakle kao bosanski biskup , bori za izmišljena prava bosanske biskupije . Valjalo bi detaljnim ispitivanjem crkvenih prilika u to doba utvrditi koja je od tih pretpostavki točnija “. ( str. 115 )
Ko je mogao pretpostaviti ovakav rasplet događaja ? Zar može jedan lokalni grb ovoliko zakomplicirati stvari ? Ako se na grbu Sanskog Mosta morao nalaziti datum prvog spomena ugarske županije Sana , onda je po literaturi 1256. odgovarajuća godina , jer se u ispravi stonobeogradskog ( *današnji Sekeszpehervar ) kaptola spominje župan Aleksandar iz Sane ( “ comes de Zana “ ) . Ako se na grbu Sanskog Mosta treba nalaziti datum prvog spomena imena – Zana ( Sana ) , onda morate pažljivo pratiti razvoj događaja . Koji je datum u pitanju ?
U prvom dijelu želio sam preći na konkretan rad , jer ispred mene je težak zadatak – kako koncipirati knjigu ? Nikako mi ne ide u prilog činjenica što je dokumentacija kojom raspolažem preopširna , a svoj rad želim koncentrirati na lokalni karakter – područje Sanskog Mosta . Prema tome , moja osnovna zadaća je pokušati ovim radom demantirati mnoge neistine napisane o historiji sanskog područja . Naravno , potrudit ću se maksimalno zadržati objektivnu i vjerodostojnu misao . Svakako ću pokušati potkrijepiti svoje navode sa izvornom dokumentacijom. Dugo sam bio u nedoumici na koji način u svoj rad uvrstiti naučne radove posvećene isključivo području Sanskog Mosta . Mišljenja sam da takva djela ne zaslužuju mrvice prostora , a pogotovo ne zaslužuju da bilo ko tuđi naučni rad prepričava i zaključuje svoj sud iskrivljujući misli iz konteksta autora. Drugim riječima , to znači da ću naučne radove posvećene isključivo sanskom području morati prezentirati u izvornim verzijama . Pozvane izvore u svakom slučaju valja provjeriti . Da li ću uspjeti u svojim namjerama i zadaću uraditi na planiran način , znat ćemo na kraju knjige ? Usput moram naglasiti da sam istraživač kojem historija nije struka . U ovaj rad ulažem svoju dugogodišnju energiju i slobodno vrijeme sa neskrivenim motivom da napravim historijsko djelo koje će biti prihvaćeno u svim krugovima društva . Istina , pročitao sam brojnu literaturu , te analizirao mnoge historijske izvore , na svoj način , koje ćete moći lako prepoznati . Ovaj rad nema nikakve skrivene pozadine , osim skromne želje da postane zdrav temelj koji će otvoriti nove vidike u poznavanju naše lokalne historije .
Za razliku od mojih motiva i za potrebe tadašnjeg komunističkog sistema , Branko J. Bokan je 1974. g. izdao Monografiju o području Sanskog Mosta, za period od prahistorije do jula 1941. godine . Monografija je bila providna uvertira za naručenu temu : Sanski Most u II svjetskom ratu , koja je objavljena u dvije knjige . Svojom trilogijom , Bokan je unio totalnu konfuziju u kompletnu historiografiju sanskog područja . Otežavajuću okolnost predstavlja činjenica što su ta djela temelj sveobuhvatne sanske historije , sve do danas . Prebogata historija Sanskog Mosta nije zaslužila da počiva u takvim knjigama . Za izbor literature koju je Bokan koristio tvrdim : ona nije nastala na naučnim temeljima , nego je pisana za potrebe tadašnjih prilika društava . Sasvim jasna i dugoročna preporuka nije izostala . Ako izuzmemo naučna djela u periodima prahistorije i antike , rad autora se svodi na pismena i usmena svjedočenja istomišljenika . Naravno , takva djela se temelje na proizvoljnim zaključcima , bez oslonca na izvorne dokumente i validne dokaze . Bokanov odabir izvora na koje se pozivao u najkritičnijim dijelovima svojih manipulacija nikako nije bio ubjedljiv . Ti izvori nemaju nikakvu naučnu vrijednost , jer se radi o novinskim člancima . Dakle , riječ je o zapisima historičara koji su svoje radove podredili programu Načertanija iz 1844. g. . Upravo se ta grupa okupljala oko nacionalno obojenih časopisa ( Bosanska vila , Otadžbina , Zora i drugi ), koji su počeli izlaziti u vremenu borbe za novu nacionalnu svijest . Bokan je ciljano forsirao nenaučne radove , tipa novinski članci i usmena predanja , bivših prota :
– Petra.S. Ivančevića ( ideologa podjele Sanskog Mosta na muhamedansku i srpsku obalu ) , – Milana Karanovića ( tvorca teorije o mongol(oidnom)skom porijeklu Krajišnika – muslimana, iako ni izvorni Turci nisu mongolskog porijekla) – Dionisija Marinkovica , koji je na 500 – godišnjicu Kosovske bitke (1889. g. ) održao prigodan govor . O kakvom govoru se radi , možete lako pretpostaviti . Karanović je informaciju objavio u listu Politika ( 04.05.1929. g. ) , nakon punih 40. g.
Vjerovatno je stotinu godina poslije D. Marinkovića neponovljivi Slobodan Milošević održao kvalitetniji govor na Gazimestanu , ali po uzoru na svog prethodnika . Bokanova klasična demagogija bila usmjerena ka unaprijed određenom cilju . Degutantnost njegovog djela negativno se osjetila od prvih trenutaka izdavanja trilogije – Sanski Most I , II , III . Nepozdanost svojih izvora iskoristio je na najbolji mogući način , perfidno , prikrivajući tragove bilo kakve sumnje , a posebno zagledanje u njegove nečasne namjere . U pojedinim segmentima nadmašio je čuvenu tezu Dobrice Ćosića : “ Sto puta izgovorena laž postaje istina “ .
Pretpostavljam da je , Bokan , deplasiranost svojih teza naslijedio od dr. Vase Glušca ( rodom iz sela Slatine kod S.Mosta ) . Naslov naučnog priloga kojeg je Glušac 1924. g. objavio :” Srednjovekovna >> Bosanska crkva << bila je pravoslavna “ , Bokan je implementirao u svim historijskim granama , osim u području arheologije . To ne predstavlja nikakvo iznenađenje , obzirom da mu je recenziju za to područje radio čuveni arheolog Đuro Basler . O karakteru literature gore spomenute ekipe , zasnovane na historijskim ; lažima , izmišljotinama , mitomanijama i sl. , detaljnije ću pisati prilikom demantija nenaučnih radova . Naravno , nisu u pitanju samo teorije sumnjivog porijekla , nego postoje i savremeni naučni radovi mlađe generacije historičara , kojim su demantirani njihovi prethodnici .
Ako bih trebao izdvojiti jedan takav rad iz skromnog asortimana ponude , odlučio bih se za autorsko djelo srbijanske historičarke Jelene Mrgić – Radojčić iz 2002. g : ” Donji Kraji . Krajina srednovekovne Bosne ” . Knjiga je iznad klasičnog šablona , a koncipirana je na sasvim jednostavan način . J.Mrgić – Radojčić strogo se držala izvornih dokumenata , kao što su ; izdane povelje sa bosanskog i ugarskog dvora , raznorazni originalni spisi i rezultati arheoloških istraživanja . Takvim pristupom , posložila je naučno djelo koje će još dugo vremena predstavljati osnovu za historijsko proučavanje jednog dijela bosanskohercegovačke teritorije i prošlosti . Iskreno se nadam kako će savremeni historičari iz BIH , po uzoru na srbijansku kolegicu , bazirati svoja djela na identičnim metodama . U svojoj knjizi , J.Mrgić – Radojčić , nije dopustila niti jednoj neutemeljenoj tezi nastavak života . Jedan komentar je razotkrio svu snagu poznavanja materije , ali i njenog duha , u kojem kaže : ” Pa ipak , u novijem radu Mladena Ančića , stoji „ usorska utvrda Glaž ” , što je , verovatno , posledica nepoznavanja savremene srpske istoriografije .” ( str. 163 )
Moram podržati konstataciju J.Mrgić – Radojčić , iz prostog razloga što je dotadašnja srpska i hrvatska historiografija više pažnje posvećivala prošlosti BIH , nego svojoj vlastitoj . Historičari iz BIH nisu na identičan način uzvratali udarac na smišljene provokacije ili preciznije kazano , nisu pisali pro-bosanski orijentiranu historiju za područja u susjednim zemljama , koja su više stoljeća bili u sastavu srednjovjekovne Bosne ili bosanskog ejaleta . Oni su darovali našu bogatu i slavnu nacionalnu historiju strancima u ruke , što predstavlja presedan u svijetu postojanja ove nauke . Kakva je uopće mogla biti naša historija , ako je propagirana u krugovima čiji je jedini cilj bio brisanje bilo kakvog bosanskog elementa iz nje . Bosna i Hercegovina nije ” ničija zemlja ”, kao što su je implementirali Austo – Ugari , kako bi je na blef anektirali . Istim pravcem nastupali su organizirani hrvatski i srbijanski pokreti predvođeni brojnim povijesničarima i istoričarima . Jedini njihov nesporazum u historijskoj nauci bila su pitanja : čija je Bosna , čija je Hercegovina i čija je Bosna i Hercegovina – hrvatska ili srpska ? Upravo zbog takvih aludiranja zapostavili su najvažniji momenat , a to je svakako činjenica , da njihovi nenaučni radovi žive vječno i predstavljat će predmet ismijavanja u historijskoj nauci sve dok je iste . Ipak , neka nam za nauk posluže i takva djela . Nekoretkno je posvećivati naučni rad historiji bilo koje susjedne zemlje , sve da je zasnovan i na imperijalističkim motivima . Posebno su osjetljive teme državnost i vjerska pripadnost vladara .
Je li korektno ovu knjigu posvetiti temi nepostojanja hrvatske državnosti u periodu 1102. – 1918. g. ? Dakle , riječ je o periodu od 816. godina podaničkog odnosa prema zavojevačima . Treba li tema ove knjige biti neki događaj iz srbijanske historije , kao što je pitanje vjerske pripadnosti najveće srbijanske vladarske familije – Nemanjića . Zar se srbijanska historija ne bi trebala pozabaviti pitanjem: na koji način i u kojoj vjeri je umro car Dušan Silni 20. XII 1355. g. ? Zašto se umarati tuđom prošlošću , osim ako se ne mora ? Naravno , tema moga rada bit će usmjerena ka rješavanju historijske problematike područja Sanskog Mosta . Svakako , neće izostati ni preporuka za brojne bosanskohercegovačke historičare . Zar im profesionalna i patriotska obaveza ne nalažu , da za sva vremena definiraju nacionalnu historiju Bosne i Hercegovine ? Kada će već neko osjetiti navedene pobude i posložiti našu historiju u duhu bogate i slavne tradicije , ali isključivo na naučnim osnovama , ne znam ? Ako smo živjeli u društvima koja su sistematski i planski sakatili našu historiju u ime lažiranja i veličanja nacionalističkih lobija , danas to nije slučaj . Opravdanja nema , nego na posao !
KOMENTARI