Put u logor smrti…
Utorak 07. 07. 1992. godine… U ranim jutarnjim satima srpski stražari otvorili su ulaznu kapiju nekadašnje fabrike „Krings“, a tada logora. Ispred hale bio je parkiran šleper sa natpisom na ceradi „Agrokomerc“. Nekoliko srpskih vojnika sa spiskovima u ruci ušli su u logor. Oko 500 zatočenika je u velikom strahu iščekivalo ko će biti prozvan i gdje će završiti? Srpski vojnici su naredili da prozvani uzmu najnužnije stvari i trčećim korakom uđu u kamion. Prozivka je počela. Kao grom iz vedra neba odzvonilo je: Kurbegović (Saliha) Ismet…
U trenutku sam se skamenio. Rahmetli otac sa suzama u očima samo me pogledao i tiho prozborio: „Čuvaj se sine“! Nismo se smjeli ni zagrliti za oproštaj. Uzeo je svoju kesu i užurbanim korakom hitao je prema parkiranom vozilu. Ostao sam sasvim sam, jer su prethodnog dana mama i brat, zajedno sa brojnim ženama, djecom, starim i bolesnim, odvezeni u nepoznatom pravcu. Za njihovu sudbinu nisam dugo ništa znao…
Drugi prozvani bio je meni nepoznati čovjek iz Vrhpolja ili Hrustova. Treći prozvani bio sam ja… Sretno Ako, šapnuo je tihim glasom komšija, rah. Dursum Begić, koji je sljedećeg ljeta kao pripadnik ARBIH poginuo u Travniku, za svoj dvadeseti rođendan… Tada sam ga posljednji put vidio. Posljednji put sam vidio i komšiju, rah. Ibrahima Cerića, pripadnika ARBIH koji je poginuo nakon dvije godine na Kruščici… Pokupio sam svoju kesu i uputio se ka šleperu. U samom vrhu, na lijevoj strani, sjedio je otac. Bilo mi je drago što se ne razdvajamo. Sjeo sam do njega i utješno mu rekao da će i ovo zlo proći. Uskoro se unutrašnji prostor napunio zabrinutim zatočenicima: rah. Hasan Begić, Mustafa Halilović, Kemal Šaćirovski, Salahudin Sarajlić, Ibrahim Begović, Elvedin Mujić, Mirsad Berbić, rah. Adem Kurbegović,Tehvid Kananović iz Ključa. Ostale nisam poznavao… Morali smo stajati nabijeni jedan uz drugog… Ceradu su srpski vojnici hermetički zatvorili i zaprijetili, da će pucati po nama ukoliko bilo ko pokuša dirnuti ceradu. Osim prisutnog straha, već se osjetio veliki nedostatak zraka. Šleper je napokon krenuo. Tiho smo se pitali: kuda nas sada vode?
Nakon nekoliko minuta putovanja motor se ugasio, stali smo.Vani se čula neka galama. Koliko vremena smo stajali na mjestu, zaista ne znam… Ali znam da je pod ceradama bilo nesnošljivo vruće, a vani toplotni udar… Već smo bili dehidrirali, a ni kapi vode u šleperu nije bilo. Trudili smo se da, koliko je god bilo moguće, ostavimo praznog prostora za onesvješćene, dok ne dođu k svijesti. Nesebično smo pomagali jedni drugima. Elvedin Mujić bio je u najtežem stanju, ali se povratio među žive. Nakon nekog vremena ponovo smo krenuli na nepoznato odredište…
Negdje u kasnim poslijepodnevnim satima konačno smo stigli. Pretpostavio sam da nas voze u zloglasni logor „Manjača“, za koji sam ranije čuo, a iskreno se ponadao da idemo na razmjenu u Bihać… Srpski vojnik je otvorio ceradu, a vani se čula glasna muzika sa klasičnim četničkim pjesmama. Već sam bio na izmaku snage i zabrinut za oca, koji je još uvijek stajao na nogama… Kroz megafon se orilo da prozvani brzo iskaču. Među prvim bio sam prozvan…
Prišao sam na rub šlepera i pokušao sići. U tom trenutku, iz neposredne blizine, naoružani srpski vojnik sa uperenom puškom, naredio je da skočim na glavu… Pogledao sam ga za trenutak, udahnuo svježeg zraka, skupio snage i polako sišao, jer mi je svejedno bilo šta će uraditi. On me je kundakom udario u stomak, a potom nogom u leđa. Nisam pao na zemlju…
Drugi vojnik, sa istaknutim četničkim obilježjima i vidno pijan, galamio je iz sveg glasa, vulgarno spominjući rah. Aliju. Gurnuo me da stanem u vrstu. Usput sam dobio nekoliko udaraca tvrdim predmetom preko leđa. Nisam pao na zemlju…
U tom behutu, dok sam stajao u vrsti, vidio sam natpis i bodljikavu žicu… Znao sam gdje se nalazimo. Primjetio sam da nismo sami dovedeni u logor smrti ”Manjača”. Tu su bila još dva šlepera „Agrokomerc“ i jedan kamion marke ”TAM”… Iz pravca tog kamiona čuli su se bolni jecaji nemoćnih ljudi… Nisam znao šta se događa…
Prostor ispred ulaza u logor smrti bio je sve puniji iznemoglih ljudi. I ja sam bio na izmaku snage. Jedva sam stajao na nogama, a položaj tijela „glava dolje, ruke na leđa“, dodatno mi je otežavao stabilnost. U jednom trenutku osjetio sam jak udarac tvrdim predmetom, pretpostavljam bejzbol palicom, u predjelu ramena. Odjednom mi se zamračilo pred očima i srušio sam se. Pao sam na zemlju…
Dok sam polako progledavao, kroz maglu sam čuo očev uplakani glas i osjetio toplinu njegovih ruku. Udahnuo sam dašak zraka i pogledao u njega. On me podigao i stao sam na noge… U pravilu, oni logoraši koji nisu ostali na nogama, završili su u nekoj masovnoj grobnici…
Prije ulaza u krug logora smrti naređeno je da predamo sve vrijedno što imamo kod sebe, jer više nam neće trebati:“vjerovatno ćete i sami završiti na smeću“.“Pristupi izvršenju zadatka“! Poput divljih zvijeri nasrnuli su srpski vojnici na nas. Nemilice su tukli palicama, šipkama, kablovima, dok su bradati četnici koristili kratke debele štapove… Obliveni krvlju, logoraši su od siline udaraca i iznemoglosti padali kao snoplje. Tako onesvješćeni, bivali su izudarani još i nogama. Nakon preživljenih tortura, nekako bi smogli snage da ustanu…
U džepu sam imao 100 DEM i bacio sam ih bez razmišljanja na zemlju. Prišao mi je pijani bradati četnik i tražio je sat. Nisam ga ni imao kod sebe… Novčanica se nošena laganim povjetrcem polako počela udaljavati, a on se pozabavio da je pokupi…I mrak je polako počeo padati…
U koloni po desetorica prošli smo kroz napravljenu veliku lokvu na ulazu u logor smrti. Svo vrijeme su nas srpski vojnici galamili i tukli. Dobio sam još nekoliko lakših udaraca, ali više nisam padao… Zarekao sam se da ću preživjeti sve torture i poniženja. U tom haosu nisam vidio oca, ali sam pomogao komšiji Mirsadu Berbiću da uđe u krug logora…
Tamo smo dovedeni pred jednu baraku, koja je bila osvijetljena. Po desetorica logoraša uvođena su na pregled, pretresanje te još jednu rundu pljačkanja i premlaćivanja. Vidno umorni od napornog udaranja, srpski vojnici su sve manjim intenzitetom tukli. Ja sam u baraku ušao među zadnjim logorašima. Ispred mene je srpski vojnik premlatio komšiju Kemu, konduktera. On je jadan ležao nepomično na podu. Druga dvojica naredili su mi da ga podignem. Bez obzira što sam dobio udarac nogom u leđa dok sam ga podizao, ipak nisam pao… Čvrsto sam stajao na svojim nogama… Za jednim stolom sjedio je logoraš, koji je nešto bilježio. Bio je to rah. dr. Enis Šabanović. Tu smo predavali lična dokumenta. Srpski vojnici su govorili da nam neće više trebati.
Odatle smo u koloni upućeni u drugi logor, drugi „paviljon“… U totalnom mraku neko me je odveo do oca, koji je čuvao mjesto do sebe. „Krevet“ pretvrd, malo paprati i jedna tanka dekica na goloj zemlji… Ne znam koje su životinje u štali boravile prije nas, ali nepodnošljivo je smrdilo. Otac se brinuo za mene, ali i za mamu i brata o kojima ništa nismo znali već drugi dan… Iscrpljen do krajnjih granica jednostavno sam utonuo u san…
Prvi dani u logoru…
Srijeda 8. juli… U rani sabah pročuo se glas vojnog policajca na ulaznim vratima štale: „Ustaj Alijina vojsko! Prvo u WC po deset u koloni, a zatim doručak… Glavu dolje, ruke na leđa… Bez galame i gužve!“ Vraćajući se iz improviziranog WC-a, prvu grupu logoraša su pred štalama dočekali vojni policajci i počeli ih tući. „Ne pridržavate se kućnog reda“… Poslije te grupe, taj dan više niko nije htio ići u WC…
Sjedili smo u strahu sa uperenim pogledima prema vratima… Osim logoraša iz moga šlepera, u štali sam prepoznao mnogo ljudi iz Mahale, Muhića i Otoke. Imao sam osjećaj da je kompletna Sana smještena u „paviljonu“…
„Mirno… Pomoz Bog junaci- promoli se štalom glas srpskog vojnika… Bog ti pomogao junače!“- otpozdraviše logoraši… Isti je ponovljen nekoliko puta, valjda nismo bili dobro uštimani… „A sada bez galame na doručak“… Pred štalom se pojaviše logoraši iz prvog logora, koji su nam donijeli hranu. Među njima sam prepoznao rah. Fikreta Saletovića, profesora hemije. Kleknuli smo na beton i kao psi jeli. Šolja hladnog „crvenog čaja“ i komadić providnog kruha. Čaj sam popio kako bi ugasio žeđ. Providnu šnitu kruha stavio sam u trenirku, iako već treći dan ništa nisam jeo… Kasnije sam je zajedno sa ocem pojeo u štali…
S prvim dolaskom večeri vojni policajci su vrata štale zaključavali. Obavezno su prijetili da se „muva ne smije čuti“, inače će ući u „paviljon“ i opet nas tući… Nužda se vršila u jednoj limenoj kanti i po ćoškovima štale. Ne znam kako, ali adaptirao sam se na smrad kojeg nisam više ni osjećao…
Sutradan identično buđenje. Otišao sam prvi put u vanjski WC. Nisu nas tukli taj dan. Nekako je i strah nestao. U našoj blizini ležao je očev kolega bankar, Rufad Zukić, direktor filijale PBS… Ispričao nam je ukratko doživljaje iz logora Betonirke. Nikad u životu nisam vidio tako pretučenog insana. Bukvalno od glave do pete bio je crn i danima je mokrio krv. On je spomenuo logoraše za koje je znao da su bili pogušeni u kamionu: rah. Zijada Mujadžića i rah. Hivzu Hodžića. Uskoro nam se pridružio i rah. Izet Zulić. I on je jedva govorio zbog nanesenih povreda. Došao je maksuz da ispriča događaje u kamionu: „Neko će preživjeti, da se zna istina“… Od ljudi koje je on spomenuo poznavao sam ih nekoliko. Po njegovom svjedočenju prvi je preminuo rah. Sevdaga Hukanović, osamnaestogodišnji mladić iz Vrhpolja. Nakon njega rah. Dževad Muhić. Njegov brat rah. Nedžad Muhić, predsjednik Prekršajnog suda, do zadnjih trenutaka je pokušavao oživjeti brata, dok se i on nije srušio preko njega. U strašnim mukama su umirali…
U mome toru bio je i Sejad Muhić. Stalno se raspitivao za sudbinu svoje braće, ali niko mu dugo vremena nije htio reći pravu istinu. Nismo imali srca, mada je on slutio na najgore…
Ubrzo smo upoznali komandanta logora, potpukovnika Božidara Popovića, i komandira straže, Predraga Kovačevića zvanog „Špaga“. Ne sjećam se koji je dan bio, kada je u štalu ušao jedan od najbrutalnijih vojnih policajaca- Željko Bulatović, zvani „Bula“. Šepajućim korakom po srednjem odjeljku, meni više glave, Bula se šepurio utjerivajući logorašima strah u kosti. Jedne prilike tražio je brata „od one košarkašice“. Moj prijatelj, Edin Bilalbegović, student medicine, ustao je… Do njega je došepao Bula, izvadio handžar i stavio ga Edi pod grlo. Svi smo u strahu iščekivali šta će psihopata dalje uraditi. Bila je to samo prijetnja i nekakvo upozorenje… Uskoro smo upoznali i ostale vojne policajce: „Acu“, „Popa“, „Zoku“, „Sinišu“, „Stojčića“, „Sašu“ itd… Spoljni dio logora smrti obezbjeđivali su stražari iz SJB Sanski Most i Ključ. Smjenjivali su se svakih 15 dana…
Tih prvih dana, skoro svaku noć bili su izvođeni dr. Emir Kapetanović iz Ključa i Stipe iz Jajca… Tukli su ih u praznim štalama do naše. S njima su izvođeni i logoraši iz Skucanog Vakufa, njih 4-5, čija imena ne znam. Bolni jauci odjekivali su Manjačom. Po povratku na svoja mjesta, oni od bolova nisu mogli spavati. Pomagali su im logoraši do njih smješteni na način da su kvasili majice i stavljali im obloge…
Nehumani uvjeti u logoru smrti, od smještaja do tretmana, bili su otežani zbog velike gladi i žeđi. Providna šnita kruha na čitav dan i najviše 2 dcl tečnosti. Radni vodovi imali bi malo pojačanu ishranu, ali bili su izloženi većem riziku premlaćivanja. Logoraši su radili sve najteže poslove. Ja sam išao na kopanje kanala za navodnjavanje i tada sam prvi put vidio jezero odakle smo dobivali zagađenu vodu za piće… Kada bi padala kiša, izlazili bi vani da se napijemo kišnice ili da se malo saperemo…
Isljeđivanja…
U ranim jutarnjim satima (16. jula?) na Manjaču su stigli isljednici iz SJB Sanski Most: Branko Šobot, Mile Dobrijević, Dobrinko Stoinović, Zoran Despot, Duško Zorić i Rajkica Stanić. Sa sobom su donijeli mnoštvo arhive o svima nama. Pod pratnjom dvojice srpskih vojnika, iznenada se u štali pojavio Rajkica Stanić. Prošetao je srednjim odjeljkom, a sa pojedinim logorašima čak se i rukovao. Naivni logoraši su se ponadali da će ispitivanja brzo završiti i da ćemo uskoro biti vraćeni svojim kućama…
Oko 9h prozvana je prva grupa od dvadeset logoraša na isljeđivanje. Tek oko 14h su se vratili. Njihovi izrazi lica i bolne grimase, dovoljno su govorile o toku isljeđivanja. U najtežem stanju bio je rah. Ešef Hromalić, policajac u penziji. Ešef je ispričao da ga je isprebijao bivši radni kolega Branko Šobot… Druga grupa se vratila oko 20h. Stekao sam dojam da su još gore prošli. Čitavo vrijeme solidarno smo pomagali pretučenim logorašima, na već uobičajen način- stavljanje obloga. Ne znam u kojoj je grupi na isljeđivanju bio Mirsad Ćehajić, ali pošto je sa ocem spavao preko puta mene, vidio sam da mu je i ruka bila polomljena… Dugo je nosio bijeli povez preko ramena…
Sutradan, opet isti scenario. Treća grupa je prošla najgore… Primjetili smo da se u štalu nije vratio rah. Emir Mulalić, bivši policajac… Komšija Hasan, službenik u Sanatransu, bio je u toj grupi na ispitivanju. Pitao sam ga gdje je Emir… „Ubili su ga ko pašče“- tiho veli on…
Ubistva…
”Kad sam stigao na mjesto, primjetih da ova dvojica još nisu završila sa ispitivanjem. Nakon par minuta stižu u pratnji policajaca. Hajro Trožić izgleda dosta dobro u odnosu na Emira Mulalića, koji jedva hoda, teturajući se. Stadoše uz zid, obojica do mene. Emir oborene glave i ubočene od zid, samo što se nije srušio.
„Ako slučajno padneš, više nećeš ni ustati!“- proderao se policajac.
Molili smo ga šapatom da se ispravi i da izdrži još malo. Tražio je kap vode, spominjući ženu i djecu, kao i da je s njim svršeno. Naše molbe da izdrži nisu pomogle i Emir se najedanput sruši niz zid barake na beton.
„Ni slučajno ne smiješ da mu pomogneš, da bi se pridigao.“
Priskače iza leđa policajac, hvata ga za kragnu od jakne, diže ga u vis i udara ga nekoliko puta glavom od zid. Naredi nama dvojici do njega da ga držimo uz sebe o ramenu za ruke. Nastavio ga je tući palicom po glavi i leđima, sve dok Emir nije prestao reagirati na udarac. Posljednji udarac je bio drškom od palice u desni bubreg, koji je najvjerovatnije tad i odvaljen. Tog momenta za Emira je bilo sve kasno.
Počeo je crniti oko očiju i nokata na rukama, glava klonula ka zemlji, a i cipela s desne noge mu spala. Hajro mi šapče da je gotov. Policajac, koji ga je ubio zvao se Predrag Kovačević po nadimku „Špaga“. Nailazi bolničar Asim, isto logoraš, pogleda Emira u lice i reče da je mrtav, okrenu se policajcu te i njega upozna da je mrtav.
„Neka ga spuste na zemlju“- hladnokrvno odgovori „Špaga“.
Zatim stigoše upravnik logora sa još nekim u pratnji, te pozvaše ljekare da sačine zapisnik o smrti i uzroku smrti.
„Sigurno je u pitanju srce, uplašio se momak.“- govori upravnik logora da bi ljekari znali šta će se upisati u zapisnik. Nakon sačinjenog zapisnika, stiže kombi, ubacuju Emira unutra i odvoze ga u nepoznatom pravcu.
Srpski policajac „Špaga“, zamoli drugog policajca da nas sprovede do štale, što je ovaj naravno prihvatio. Uz put nam govori da slučajno ne pričamo istinu o Emiru u štali, jer bi mogli doživjeti istu sudbinu. Kad smo stigli u štalu, primjetili su odmah da Emira nema. Rekli smo pravu istinu, bez obzira na prijetnje policajca, koji nas je dopratio do štale.” (Hasan Begić,”Ljudi oborenih glava”, str. 32-33)
(* Posmrtni ostaci rah. Emira pronađeni su 14. 03. 2015. godine. Bio je ukopan na banjalučkom „Narodnom groblju“, na muslimanskoj strani, i to između dva mezara, s namjerom da se njegovo tijelo nikad ne pronađe. Obdukcija je utvrdila frakturu skoro svih kostiju…)
Istog dana je i četvrta grupa logoraša otišla na isljeđivanje. Ona se vratila u puno boljem stanju od prethodnih, kao i ostale grupe do kraja procesa… U tom periodu ubijena su dvojica Ključana, Omer Filipović i Esad Bender…
Svim spomenutim šehidima: Rahmetul–Lahi alejhi! Neka im je laka bosanska zemlja!
Nastavlja se utorak 20h…
KOMENTARI