Prozivke…
Nedjelja 12. juli… U kasnim poslijepodnevnim satima srpski vojnici naredili su da svi izađemo na prostor ispred štale. Stajali smo postrojeni u vrste. Ispred ulaza u štalu bio je postavljen sto za kojim je sjedio jedan od „naših čuvara“ i vršio prozivku. Dvojica vojnih policajaca stajala su na početku štale, a više njih je pretresalo unutrašnjost. Nekoliko vojnih policajaca, sa pendrecima u rukama, „ravnali“ su nas preko leđa i glava. Sjećam se da sam među prvih deset bio prozvan. U logoraškom stavu, „glava dolje, ruke na leđa“, trčećim korakom došao sam do ulaznih vrata u štalu. Trojica vojnih policajaca nemilosrdno su se obrušili na Nedžada Džananovića. Skrenuo sam desno od njih u svoj tor i otrčao do svog mjesta. Sve je bilo pretumbano od prethodne premetačine. Kako se prozivka približavala kraju intenzitet tučnjave bio je sve blaži, zbog prekomjernog umora vojnih policajaca. Solidno sam prošao ovaj put, samo jedan udarac pendrekom po glavi…
Prozivke nisu bile toliko česte, s vremena na vrijeme, ali obavezno poslije: bilo kakvog „nereda“, posjete neke delegacije ili poraza na ratištu VRS. Dok su trajale borbe za Jajce, počesto su avioni bivše JNA u niskom letu nadlijetali logor smrti i unosili dodatnu dozu nemira među nas. Jedne prilike je helikopter srpske vojske pucao po krovovima štala. Na veliku sreću, meci koji su probili salonitske ploče nisu nikog ozlijedi. U nekoliko navrata helikopteri su se spuštali u blizini logora, dovozeći visoke zvaničnike genocidne tvorevine u komandu logora smrti…
U logoru nas je posjetio Vojo Kuprešanin u ime Vlade RS. Poželio nam je „dobrodošlicu“, održao politički govor sa jasnom porukom da ćemo jednog dana biti pušteni na slobodu, ali da se više nikad nećemo moći vratiti svojim kućama… Genocid se provodio organizirano i temeljito…
Posjeta MCK…
Negdje krajem mjeseca jula u posjetu logoru smrti došla je delegacija Međunarodnog crvenog križa… Iako je isti dan bila tradicionalna prozivka, uvjeti logorašima su se bitno poboljšali. Kasnije su nam donijeli po deku, kanister za vodu i kutiju cigareta. Što je najvažnije, do sredine augusta bili smo registrirani. Posjeta MCK nam je ulila novu nadu za skorije rješavanje našeg pitanja. Konvoji sa hranom dolazili su svaki treći dan, a količina obroka se znatno povećala. Do dolaska MCK u logor smrti ”Manjača”, Merhamet je jednom sedmično dovozio kombijem hranu…
Posredstvom MCK počeli smo razmjenjivati poruke, koje su bile ograničene dužine i sadržaja. Konačno dobra vijest! Mama i brat nalaze na slobodnoj teritoriji RBIH, u Gračanici. Ocu i meni pao je kamen sa srca, jer su bar njih dvoje bili na sigurnom mjestu…
I izlazak na travnjak ispred štale bio je sve češći. Preko žice, u prvom logoru, mogli su se vidjeti brojni Sanjani, a pojedini su se usuđivali približiti bodljikavim žicama i minskom polju, kako bi popričali sa rođacima i poznanicima. Vidno iscrpljene i premršave logoraše, bilo je teško prepoznati, zato što su oni došli mjesec dana prije nas. Pitao sam se kako su uopće preživjeli sve ove torture… Od njih smo saznali za nestanak logoraša u transportima 6. i 11. juna, a oni od nas za pogušene logoraše 7. jula…
Dolazak novih logoraša…
U noćnim satima 5. augusta pred ulaznu kapiju logora parkirali su se brojni autobusi. Kroz rupice ulazne kapije u štalu, nečujno smo virili i pokušavali saznati ko je dovezen u logor. Neko je primjetio natpis na jednom autobusu- „Autotransport Prijedor“. Prijem u krug logora bio je zakazan za rano jutro. Valjalo je tim nesretnim ljudima preživjeti noć „strave i užasa“. Teror je ubrzo počeo. Galama srpskih vojnika, bolni jauci logoraša. I tako sve do ranih jutarnjih sati… Nema logoraša u našoj štali koji je mogao oka sklopiti i kojeg jeza nije uhvatila od straha… Bila je to duga i neizvjesna noć, a nismo znali šta će donijeti novi dan…
To jutro nismo izlazili iz štale, iako je vojni policajac vrata otvorio po prijemu novih logoraša. Oni su razmješteni u prvu i treću štalu, između nas. Prijedorski logoraši izgledom su podsjećali na logoraše iz nacističkih logora, kakve sam vidio na slikama Auschwitza… Ubrzo smo saznali da su to logoraši iz zloglasnog logora ”Omarska” i da ih je sedamnaest zaklano tokom noći…
Dvojicu prijedorskih logoraša sam prepoznao, dok su sjedili na travi između štala. To su bili naši sanski zetovi, fudbaler Muharem Hrnić i pravnik Jusuf Bejtović. Od njih sam prvi put čuo o zločinima u logoru smrti”Omarska”… Prijedorski koncentracioni logori bili su organizirani po najvišim nacističkim standardima. S dolaskom prijedorskih logoraša sve štale bile su pune- ukupno šest…
Odlazak logoraša…
20. august… Zbog sve češćeg prisustva MCK u logoru smrti, srpske vlasti odlučile su da se u Banja Luku puste maloljetnici, stariji od 60 godina i iznemogli logoraši, kako ne bi upadali u oči sve češće prisutnim predstavnicima MCK i novinarskim ekipama. U organizaciji Merhameta, takvi logoraši su izmješteni u jednu banjalučku džamiju, a kasnije deportirani u treće zemlje…
28. august… Autobus „Sanatrans“ iz Sanskog Mosta stao je pred kapiju logora. Iz njega su izašli naoružani srpski policajci i civili sa kesom u ruci. Naređeno nam je da svi odemo na svoja mjesta. Krajičkom oka znatiželjno smo pokušavli proviriti, u želji da vidimo ko je doveden u logor smrti… Iznenada sam ugledao vojne policajce kako se približavaju našoj štali. Bilo je prekasno da se vratim na svoje mjesto, koje je bilo na kraju štale. Sjeo sam između dvojice logoraša, koji su mi napravili dovoljno prostora. Nisam ni u snu mogao pretpostaviti dalji rasplet događaja…
Sa nekakvim spiskom u ruci na ulazna vrata štale stao je jedan od vojnih policajaca. Rekao je da prozvani uzmu svoje stvari i izađu pred štalu: Kurbegović Ismet, Sadić Aziz, Arapović Muhamed, Cerić Ismet, Hukić Hase, Hromalić Muharem i Hromalić Salih… Užurbanim korakom svi prozvani su hitali kroz štalu. Otac me pogledom tražio, da se bar tako oprostimo. Kada me je ugledao, iz neposredne blizine klimnuo je samo glavom. Suze su mi same krenule niz lice. Iz našeg logora prozvani su odvedeni pred autobus „Sanatrans“. Vratio sam se na svoje mjesto i primjetio da otac nije ponio sve svoje stvari. Ostavio ih je meni. Vjerovatno je pretpostavljao da mu više neće ni trebati. Slomilo me. Svi su me tješili i hrabrili kako će se, ako Bog da, sve dobro završiti…
U našu štalu došli su meni „nepoznati“ ljudi. Bili su to zatočenici iz SJB Sanski Most: Redžo Kurbegović, Mirzet Karabeg, Faik Bišćević, Suad Šabić, Osman Talić, Hasan Osmančević, Nihad Ključanin, Zikrija Bahtić, Omer Kalić, Ibro Pašić, Braco Burnić i drugi… Toliko su zapušteno izgledali da ih nisam mogao prepoznati… Dok su stajali na ulaznim vratima u štalu, logoraši su jednog po jednog raspoznavali, a oni su se smjestili na slobodna mjesta. Odmah sam otišao do rođaka Redže, da se pozdravimo. Pitao sam ga zna li, možda, gdje vraćaju odvedene. „Nazad u Sanu, kući“- veli on… Znao sam da su to bile samo riječi ohrabrenja. Od njih smo saznali za dešavanja u Sani, u skromnoj mjeri, i tek toliko, koliko su oni raspolagali sa informacijama…
Sreća u nesreći je da se u trenucima dolaska autobusa „Sanatrans“, delegacija MCK zadesila u komandi logora smrti… Iz tog razloga dovezeni „muslimanski ekstremisti“ nisu prošli uobičajnu „dobrodošlicu“. Također, vjerujem, da bi logoraši povratnici u Sanski Most završili jednako kao grupe iz prethodnih transporta ili logoraši iz D. Sanice- u masovnoj grobnici… MCK je zabilježio odlazak logoraša iz logora smrti ”Manjača”… To je bila prva i jedina grupa logoraša sa Manjače koja je živa vraćena u Sanski Most…
Otac nije mogao ući u našu kuću iz razloga što je ista bila adaptirana u Aeroklub ”Podgrmeč” i što je u nju uselio pukovnik Nedeljko Aničić- komandant OpŠTO Srpske opštine Sanski Most… Prije izlaska konvojem preko Bos. Gradiške, „dobrovoljno je prepisao“svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu Kriznom štabu Srpske opštine Sanski Most. Napokon sam saznao da su iz konvoja, kojim su mama i brat došli u Gračanicu 6. jula, na željezničkoj stanici u Trnopolju iz kolone izdvojeni očeva sestra, rah. tetka Emina i njen muž rah. Hasan Cerić. Njihove posmrtne ostatke pronašli smo u tom rejonu, tek nakon 13 godina upornog traganja…
U logor su dovozeni i zarobljenici iz Kotor Varoši. Bili su zarobljavani prilikom pokušaja probijanja na slobodne teritorije RBIH. Većina ih je u kratkom roku bila razmijenjena. I nekoliko Sanjana bilo je razmijenjeno u rejonu Travnika…
Dobro se sjećam propale razmjene logoraša hrvatske narodnosti u Žitniću kod Drniša. Nakon propale razmjene logoraši su prenoćili u kninskom zatvoru… „Knindže“ su ih tako pretukle, da su ti ljudi po povratku na Manjaču iznošeni iz autobusa… Njihova svjedočenja o jednonoćnom boravku u kninskom zatvoru nikog nisu mogli ostaviti ravnodušnim…
Bernard Kouchner…
Jedan od najzaslužnijih ljudi za rasformiranje logora smrti ”Manjača” bio je g. Bernard Kouchner. Njegov lični dolazak među nas logoraše, ulio je istinsku vjeru u slobodu. Tako je i bilo, s tim više, što se g. Kouchner lično uvjerio da logoraši nisu bili ratni zarobljenici, kako je pred svima nama dosljedno lagao upravnik logora smrti ”Manjača” – potpukovnik Božidar Popović…. Posredstvom MCK, sa srpskim vlastima je dogovoreno da logoraši potpišu izjave o useljenju u treće zemlje. Na taj način, etničko čišćenje doline Sane bilo je legalizirano… Karlovac je odabran za tranzitni centar…
Raspuštanje logora smrti…
Zima je već uveliko došla na planinu Manjaču i u štalama je bilo prehladno. MCK nas je uveliko pripremao za put slobode. Donijeli su nam nove cipele i zimske jakne. Redovno smo dobivali po nekoliko tableta, kako bi se naš fizički izgled bar vizuelno popravio. Lično sam osjećao veliku napuhanost u tijelu, iako sam imao nešto više od 50 kg težine… Uostalom, toliko su u prosjeku težili i svi drugi logoraši…
Prva grupa, oko 742 logoraša, stariji od 1950. i mlađi od 1974. godišta, deportirana je u Karlovac 14. novembra… Nažalost, 13. decembra izdvojena je grupa od 526 „najekstremnijih“ logoraša, koji su pred očima MCK odvezeni u logor ”Batković” kod Bijeljine, a jedan dio u logor „Kula“ kod Sarajeva… Njihove muke i logoraški status produžio se do jeseni sljedeće godine. Sutradan, 14. decembra, u Karlovac je deportirana prva grupa logoraša. Druga grupa je deportirana nakon dva dana, 16. decembra… Od predstavnika MCK smo čuli da je prilikom transporta ovih grupa bilo određenih problema od strane stanovništva mjesta, kroz koji su prolazili autobusi sa logorašima. I za rastanak je vojna pratnja u autobusima tukla logoraše pendrecima…
Konačno je osvanuo i petak 18. decembar… Još uvijek je bilo neizvjesno hoće li i moja, posljednja grupa logoraša, napustiti logor smrti ”Manjača”… MCK je istrajao u svojoj namjeri i pred kapije logora bili su parkirani autobusi. Nakon neizvjesne vožnje, u Karlovac smo stigli u kasnim noćnim satima. Izašli smo pred nekadašnju kasarnu ”Petrova gora”, u koju sam kao stažista na odsluženju redovnog vojnog roka dovozio hranu prije samo dvije godine. Tu su nas dočekale mnogobrojne novinarske ekipe. Tako je Karlovac, po drugi put u kratkom razdoblju, postao opet moj grad…
Trenutak sreće i radosti za mene je tek uslijedio. U krugu kasarne čekala me moja porodica: brat, mama i otac… Konačno zajedno i na slobodi!!! U Karlovcu sam prenoćio i sutradan obavio razgovore za odlazak u treću zemlju. Isti dan sam pobjegao iz tranzitnog centra. U „treću zemlju“ nikad nisam otišao…
Na kraju…
Kroz koncentracioni logor ”Manjača”prošlo je oko 5.000 logoraša, a od toga oko 1.600 Sanjana… Osnovna karakteristika tog logora jeste kontinuirano oduzimanje čovječnosti i slamanje volje za životom logorašima… Specijalno oružje korišteno za tu metodu bilo je danonoćno teroriziranje iscrpljenih logoraša. Pod konstantnim pritiskom straha, logoraši su sve više tonuli u beznađe…
Zanimljivo je da su srpske vlasti sve logoraše tretirale kao zarobljene vojnike, a ne civile… Prije izlaska iz logora „ratnih zarobljenika“ svaki logoraš morao je potpisati izjavu kojom se odriče svoje privatne imovine u korist genocidne tvorevine. Također, svaki logoraš morao je pristati da ide u neku „treću zemlju“, ali bez prava povratka u BIH. Tako su logoraši iz logora smrti ”Manjača” raseljeni diljem zemaljske kugle, zajedno sa svojim preživjelim članovima porodica. Apsolutna većina ih je ostala do današnjih dana u bijelom svijetu… Fizičke i psihičke torture, provođene nad logorašima, ostavile su trajne posljedice na tu populaciju. Nažalost, mnogi logoraši nisu nikad ugledali svjetlo slobode…
Kroz logor smrti ”Manjača” prošli su brojni Sanjani. Spomenut ću samo imena onih logoraša koje nisam u ovom serijalu spominjao, a čijih se imena u ovom trenutku mogu sjetiti:
Muhamed Bošković (komandir naše štale), rah. Redžo Zukić, rah. Faruk Botonjić, Osman Botonjić, Osman Zukanović, rah. Esad Bilajbegović, rah. Suad Topalović, Samir Zukanović, Fahrudin Bošković, Fahrudin Muhić, Fadil Sinanović, Samir Sinanović, Sejad Kurbegović, Eldar Heder, Mirsad Kalić, Mirsad Džafić, Muharem Lasić, Senad Kalić, Adnan Čekić, Izet Lasić, Nedžad Unkić, Nedžad Mujagić, Đemil Mujagić, Nedžad Čekić, Asim Zukić, Zerin Bahtić, Benjamin Taraš, Bahrudin Halilović, Vedad Čaušević, Admir Čaušević, Fadil Burnić, Sudko Ćehajić, Salahudin Ćehajić, Izudin Ćehajić, Benjamin Vaizović, Faik Basarić, Samir Saleš, Sulejman Saleš, Musaib Talić, Mirzet Kalić, Bejdo Kalić, Dževad Kamber, Elkaz Kamber, Jasmin Bilajbegović, Emsud Čelić, rah. Faruk Zukić, rah. Osman Zukić, Sead Midžan, Izet Alihodžić, Idriz Ćehajić, Enes Nalić, Mirsad Alihodžić, Edin Topić, Elhad Talić, Meho Alihodžić, Irfan Kuželj, Mirsad Lasić, Jasmin Sadiković, Smajo Šljivar, Denis Hromalić, Enes Kuželj, Nedim Nalić, Avdo Nalić, Amir Ališić, Almir Ališić, Sead Maunić, Haris Berbić, Maisad Ćurt, Senad Krupić, Nijaz Halilović, Sakib Seferović, Adil Draganović, rah. Ilijaz Avdić, rah. Ahmet Paunović, rah. dr. Mehmed Derviškadić, rah. Murifad Muhić, rah. Abid Bilajbegović, Izet Bilajbegović, Ismet Bilajbegović, Muharem Alihodžić, Šefik Smajlović, Hajrudin Gazibara, Raif Begić… itd…
U slučaju ako sam pogrešno naveo nečije ime, unaprijed se izvinjavam jer pišem po vlastitom sjećanju… Također, izvinjavam se svim ostalim logorašima koje nisam iz objektivnih razloga u mogućnosti spomenuti…
Iskreno vjerujem da će se bivši logoraši konačno izboriti za svoja ljudska prava u vidu zakona. Nadam se da će odgovorna lica sustići ruka pravde i da će njihova neljudska djela biti adekvatno sankcionirana, s obzirom na težinu počinjenog ratnog zločina. Preživjeli logoraši iz doline Sane vjerodostojni su svjedoci počinjenog genocida nad nesrpskim stanovništvom… Nama preživjelim logorašima ne treba potvrda iz haškog suda, jer mi smo genocid doživjeli na svojoj koži… Ta potvrda je potrebna u ime istine i pravde… Ta potvrda je potrebna u ime svih onih koji danas nisu s nama… Logorašima koji su preselili na ahiret: Rahmetul–Lahi alejhi! Neka im je laka bosanska zemlja!
Naredni blog u petak 20h…
KOMENTARI