„Prema predaji, porodica Beširević došla je u Bosnu iz Anadolije, imali su kule u Cetingradu, Pećigradu i Lipniku, ali su neki porijeklo ove porodice vezali za sina Stojana Jankovića. Beširevići iz Ostrošca bili su vlasnici ovog grada ali su ga početkom 20. stoljeća prodali tadašnjem bihaćkom okružnom predstojniku grofu Lotharu Berxu.
Najpoznatija povijesna ličnost iz porodice Beširević je Osman-aga, kapetan Ostrošca od 1690. do 1727. Nosio je titulu aga, a njegovi sinovi nosili su titulu beg. Ova begovska porodica u doba austrougarske vladavine u Bosni nema značajnu ulogu, stoga što je njezin utjecaj na zbivanja u Bosni prestao već sredinom 19. stoljeća sa posljednjim ostrožačkim kapetanom, Murat-begom Beširevićem, „posljednjim članom kuće Beširevića koji je nešto značio na Krajini. On je bio zet Hasan-age Pećkog, s kojim nije živio u osobitom dosluhu”.“ (H. Kamberović, ”Begovski zemljišni posjedi u BIH od 1878. od 1918.”, str. 256-258)
Istini za volju, malo toga se zna o porijeklu porodice Beširević iz Ostrošca. Pozivati se u naučnim radovima na nepouzdana predanja, tipa došla tri brata iz Anadolije u Bosnu, a koja historijska nauka nije valorizirala, ne može se uvažiti kao vjerodostojan argument. Još manje je ozbiljno dovoditi u vezu bilo čije porijeklo sa klasičnim domišljanjima, kao što je navedena teza o mogućem porijeklu Beširevića od sina Stojana Jankovića.
O porijeklu Beširevića može se iznijeti samo slobodno mišljenje, ali ne i konačni stav, da je im rodonačelnik bio, nama nepoznati, Beşir (bos. Bešir= glasnik radosne vijesti). Prezime Beširević je pod uticajem turskog jezika moglo nastati u obliku Beşir-oglu ili Beşir-zade (bos. = glasnikov- sin ili dijete). Navedena prezimena govore o tome, da je prvi nosilac prezimena Beširević morao biti Beširov sin ili Beširevo dijete= Beširev-ić. Dakle, Beširov sin se prozvao Beširević. Ko je on bio, još uvijek nije poznato? Ako ne znamo ni njegovo ime, kako ćemo onda znati odakle je došao u Bosnu???
Kada je u pitanju prvi poznati kapetan Ostrožačke kapetanije, Osman-aga, nije predmet spora da je on bio istaknuti pripadnik porodice Beširević. Ali, ne može se ni u jednom segmentu uvažiti još jedna diskutabilna Kamberovićeva tvrdnja: „Najpoznatija povijesna ličnost iz porodice Beširević je Osman-aga“.
O njemu, Kreševljaković piše sljedeće:„Osman-aga Beširević, jedini kapetan Ostrošca o kome govori Lopašić i o njemu se vrlo pohvalno izražava. Trideset sedam godina (1690-1727) vršio je tu službu. Za njegova vremena vršena su dva rata između bečkog ćesara i stambolskog sultana i sklopljena dva mirovna ugovora i oba za Portu nepovoljna. Osman-agina je zasluga, da su Turskoj ostali pogranični gradovi: Šturlić, Cetin i Podzvizd.“ (H. Kreševljaković,”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 111)
Dakle, Osman-aga je, itekako, bio zaslužan za o(p)stanak navedenih gradova u Krajini. Njega je na mjestu kapetana naslijedio sin Ibšir-kapetan (učesnik bitke kod Banja Luke 4. VIII 1737. godine (E. Pelidija,”Banjalučki boj iz 1737. uzroci i posljedice”, str. 353), pa unuci hadži Bešir-beg (vjerovatno je dobio ime po svom pretku) i Abdul Mumin-beg. Kapetansku funkciju je nakon njih naslijedio Mehmed-beg.
Nažalost, ni Kreševljaković, za razliku od svih drugih kapetana iz porodice Beširević, nigdje ne navodi podatak čiji je on sin, dok ostale eminentne autore takav podatak ni pod razno nije interesirao. Po svemu sudeći, on je bio direktni potomak Osman-age, jer je kapetanska funkcija bila nasljedna. Posljednji ostrožački kapetan bio je Murat-beg, sin Mehmed-begov. (H. Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 112-114)
O njemu, Kreševljaković piše sljedeće: „Murat-beg, posljednji ostrožački kapetan i posljednji član kuće Beširevića, koji je nešto značio na Krajini. On je bio zet Hasan-age Pećkog, s kojim nije živio u osobitom dosluhu. Osim Gradaščevića i Firdusa bio je još u rodbinskim vezama s krupskim Arnautovićima. Kapetansku je službu vršio od godine 1818. do ukinuća kapetanija.“ (H. Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 114)
Imajući u vidu činjenicu da su prvu polovinu XIX stoljeća okarakterizirale pobune Bošnjaka protiv provođenja reformske politike Porte, a znajući da su upravo Krajišnici bili daleko najratoborniji na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine, otvara nam se zanimljivo pitanje: Je li Murat-beg prespavao taj turbolentni period historije Bosne?
Upravo u odgovoru na postavljeno pitanje leži opravdan razlog, zašto držimo do stava da se Osman-aga ne može smatrati poznatijom historijskom ličnosti od Murat-bega. On se ubrajao u red najvećih protivnika politike Porte u Bosanskoj krajini. Skoro da nema bosanskog valije protiv koga se Murat-beg nije pobunio, bilo kao organizator ili učesnik.
Stupanjem na valijsku dužnost Ali Dželaludin-paše, početkom marta 1820. godine, nastao je paklen period za sve protivnike Porte u Bosni: „Dželal-paša je ostao zapamćen kao jedan od najsvirepijih bosanskih valija- počeo je likvidirati bosanske kapetane… Među prvima je 11. juna 1822. godine u Banjojluci ubijen ostrožački kapetan Huseinbeg Beširević. Takođe je zbog optužbe da je izrabljivao podanike smakunut i Zaimbeg Beširević iz Ostrožca.“ (G. Šljivo,”Bosna i Hercegovina 1813-1826.”, str. 279- 289)
Zar Kreševljaković nije naveo podatak da je Murat-beg bio posljednji ostrožački kapetan? „Kapetansku je službu vršio od godine 1818. do ukinuća kapetanija“. Kako su kapetanije ukinute 1835. godine ostaje nejasno, otkuda tvrdnja da je ostrožački kapetan bio Husein-beg Beširević? Očito je da ovdje nešto ne štima, mada nam se čini da bi on mogao biti Murat-begov brat. Šta se u međuvremenu dogodilo sa Murat-begom?
Dželal-paša je sa likvidacijama uglednih bosanskih kapetana i prvaka, započeo godinu dana prije smaknuća ostrožačkog kapetana Husein-bega Beširevića. U Travniku su 1821. godine pogubljeni: Ahmet-beg Arnautović zv. Krupa kapetan, Ahmed-beg Kulenović zv. Kulin-kapetan i stric mu Bajbut, Ali-beg Kulenović-Šinikčić, Murat-kapetan Gradaščević, kapetani Dervente, Maglaja itd. Za divno čudo, Murat-beg Beširević uspio se nekažnjeno izvući:
„Ovaj put je naš Murat-beg sretno prošao. Godinu dana kasnije stigla je i njega kazna s još dvojicom krajiških kapetana: kapetanom Bišća i Sanskog Mosta. Njih je Dželalija svrgao i s porodicama iz zemlje protjerao, jer su bili dogovorili da podignu ustanak.
Na njegovo je mjesto u rujnu 1822. postavljen neki Salih-beg sin Ibrahim-begov. Tačno se ne zna da li je ovaj put Murat-beg morao napustiti svoj zavičaj jer je Dželalija, kako je već prije toga rečeno, ubrzo iza toga bio premješten iz Bosne i kratko iza toga umro u Travniku, a Murat-beg je i opet kapetanom Ostrošca.“ (H. Kreševljaković,”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 115-116)
Dakle, za vrijeme dok je Murat-beg bio zatvoren kapetansku dužnost je obavljao, vrlo kratko, Husein-beg Beširević, da bi nakon njegove likvidacije za novog kapetana Ostrožačke kapetanije bio postavljen Salih-beg Beširević.
„U međuvremenu je Muradbeg Beširević pušten iz zatvora… Stoga je i otpor kapetana Muradbega Beširevića bio kratak, on je 28. septembra 1822. pobjegao preko granice i sklonio se u Cetin.“ (G. Šljivo,”Bosna i Hercegovina 1813-1826.”, str. 279- 289)
Međutim, nakon smrti Ali Dželaludin-paše, za novog bosanskog valiju postavljen je Seid Siri Selim-paša. On je stigao u Travnik 6. februara 1823. Kako se u Krajinu vratio tajno i Muradbeg Beširević i zauzeo svoje kapetansko mjesto u Ostrošcu, stanje mira nije dugo trajalo, pa su već početkom marta 1823. počele pristizati vijesti u komande Vojne krajine o nemirima u Bosni koji su zahvatlili predjele uz granicu, a vođe su opet bile Muradbeg Beširević i Hasanaga Pećki. (G. Šljivo,”Bosna i Hercegovina 1813-1826.”, str. 290-302)
Što se tiče pobunjenika, oni su posebno nastojali zauzeti Tržac. Nakon kratkotrajnog opsjedanja grada nisu ga uspjeli zauzeti, jer prilikom opsade nisu imali topove. Tako je valija riješio da umiri Krajinu, a uz to je naredio svom delibaši da mu dovede Murat-bega živog ili mrtvog. U pravu je bio Kreševljaković, jer je zaključio da su pobunjeni krajiški kapetani ostali na svojim mjestima, zato što su se vezirom izmirili. Pa zbog čega je onda izbila pobuna protiv Selim-paše?
„Hasanaga Pećki i kapetan Muradbeg Beširević su se pobunili protiv valije a da se nije znao pravi uzrok pobune, nego se jedino znalo da su bili nezadovoljni mjerama koje je on uvodio. Saznao je da su se Krajišnici pobunili zato što je Dželal-paša prošle godine postavio Salihbega Beširevića i Mahmutagu Rosića na kapetanske položaje, pa time nije poštovao pravo nasljeđa ovih zvanja.“ (G. Šljivo,”Bosna i Hercegovina 1813-1826.”, str. 290-302)
„I nakon toga Murat-beg nije mirovao. On je s Hasan-agom Pećkim uznemiravao stanovništvo i vlasti s one strane granice u Hrvatskoj. Sigurno na intervenciju Austrije u Stambolu, izdan je ferman krajem redžeba 1246 (siječanj 1831), kojim se to zabranjuje.“ (H. Kreševljaković,”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 116)
Posljednji put Murat-beg je učestvovao u pobuni protiv valije Mehmed Salih-paše Vedžihija, koji je u junu 1835. godine došao u Bosnu. Ostrožački kapetan se zajedno sa krupskim (Mehmed-beg Arnautović-Krupić) i petrovačkim (Mustaj-beg Kulenović-Šinikčić) kapetanom, zbog odluke Porte o ukidanju kapetanija 1835. godine, usprotivio odluci pogubnoj za opstanak Bošnjaka u Bosni. Buna u Krajini je uzela velikog maha, pa se u augustu 1837. godine digao valija iz Travnika, da pokori pobunjene Krajišnike:
„U blizini starog majdana kod Lipnika dočekaše ga Krajišnici s nešto vojske pod vodstvom krupskog muselima Mehmed bega, ostržačkog muselima Murat bega i petrovačkog muselima Mustaj bega, ali uzmakoše kratkih rukava.“ (S. Bašagić-Redžepašić,”Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.-1850)”, str. 152)
„Kada su vojnici Arnauti, kao prethodnica, na njih udarali, spomenuta rulja osjetila je da neće moći nikako izdržati. Pobacali su puške, uvidjevši da tu više ne mogu ni minute ostati, psujući svojim starješinama, krenuli su kud koji i svi se razbježali. Spomenuta kula bila je u posjedu izdajnika Džafer-bega, brata navedenog Murat-bega. Kako je spomenuti bio u njoj, naređeno je da se kula spali i sravni sa zemljom“.“ (S. S. Hadžihuseinović-Muvekit,”Povijest Bosne”, II, str. 970-971)
„Spomenuta rulja došla je do Jasenice u Bihaćkom kadiluku, u koju su prispjeli i dvojica mutesellima. Ali, oni se tamo nisu mogli zadržati, pa su se odatle svi razbježali. Mutesellim Krupe Mehmed-beg sa nekoliko svojih ljudi je pobjegao u tvrđavu Bužim, a Murat-beg u tvrđavu Ostrožac. S Božijom pomoći, mi smo krenuli iz Jasenice i kada smo stigli u Bihać, navedeni Murat-beg, uvidjevši da se neće moći održati u tvrđavi, sam je pobjegao u brda.
I stanovnici Ostrošca i Krupe su u strahu, zajedno sa svojom čeljadi pobjegli u brda, pa su iz svake tvrđave poslali u Bihać nekoliko starijih, pametnijih ljudi i zamolili da ih se poštedi. Stoga je sa naše strane svakome dat oprost, pa smo s vojskom došli do Ostrošca i naredili da svako boravi na svom mjestu. I majka spomenutog Murat-bega, zajedno sa njegovom djecom, došla je sama i zamolila da mu se prijestupi oproste. I mutesellim Krupe Mehmed-beg poslao je svoga čovjeka da zamoli da mu se greške oproste.
Pošto su navedeni svoje prijestupe priznali, čovječnost nalaže da se grijesi opraštaju onima koji mole i to je uzeto u obzir, pa su im prijestupi oprošteni. Mutesellim Krupe Mehmed-beg nam je doveden, a došao je i Murat-begov brat Džafer-beg. Za Murat-bega se ne zna da li je bio pobjegao Austrijancima ili se negdje zavukao. Hvala Svevišnjem, sada se svi nalaze pod zaštitom njegovog veličanstva i dovedeni su u pokornost. (S. S. Hadžihuseinović- Muvekit,”Povijest Bosne”, II, str. 971-974)
„Odavle se digne Vedžihija pod izlikom, da prošeta po Krajini i počiniv velika nasilja i nečovječna djela, vrati se preko Livna u Travnik koncem septembra rečene godine. Da nije sam Vedžihija po svojoj volji nanijo Krajini i Serhatu toliko nesreće, razumije se samo od sebe. U tome su ga savjetom i oružjem pomagali krajiški prvaci Mehmed beg Bišćević, muslim bihaćki i Derviš beg, muselim majdanski. Po njihovu nagovoru vezir je opremio u progonstvo Mehmed bega Krupskog i Murat-bega Beširevića ostržačkog put Male Azije.“ (S. Bašagić-Redžepašić,”Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.-1850)”, str. 152)
„Obojicu ih je doveo u Sarajevo u travnju 1837. Vedžihija je opljačkao Ostrožac tako da je rod Beširevića stjerao na prosjački štap. Oba kapetana poslao je u progonstvo u Malu Aziju. Godine 1843. dozvoljen im je povratak u Bosnu. Beširević se više nije vratio u Ostrožac, nego je otišao sestri Ajiši, udovi iza Ibrahim-bega Firdusa, u Hlivno i ondje umro 1846. Tako je pod tuđim krovom završio svoj život posljednji ostrožački kapetan“. (H. Kreševljaković,”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 116)
Jedina nepoznanica vezana za Murat-bega je njegov odnos prema Porti, u periodu borbe Bošnjaka za autonomiju Bosne 1831/32. godine: „Kako se odnosio Murat-beg Beširević prema pokretu Husein-kapetanovu tačno se ne zna, ali se zna da je njegov tast Hasan-aga Pećki pristao uz Gradaščevića.“ (H. Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 116).
Čisto sumnjamo da je ratoborni Murat-beg sjedio skrštenih ruku i nijemo posmatrao kako se Bošnjaci bore za samostalnost svoje jedine domovine- Bosne. Pa zar nije krajem januara 1831. godine, zajedno sa puncem Hasan-agom Pećkim, vršio upade preko državne granice u Hrvatsku? U svakom slučaju, Murat-beg je, kudikamo, bio poznatija historijska ličnost od Osman-age.
Aličićeva tvrdnja, da je Hasan-aga Pećki „bio oličenje Bošnjaka Krajišnika koji je volio svoju zemlju više od svega“ (Ahmed. S. Aličić,”Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine”, str. 314), može se odnositi i na mnoge druge Krajišnike. Naravno, takvih junaka je bilo i u ostrožačkoj porodici Beširevića.
Iako je i Hasan-aga Pećki, po ispravnom mišljenju Kreševljakovića, nosio prezime Beširević, on nije bio u nikakvom srodstvu sa navedenim kapetanima Ostrožačke kapetanije. Uostalom, najuvjerljiviji dokazi izrečenoj tvrdnji jesu: podaci iz osmanskih deftera o njegovom imenu, općepoznate činjenice da nije pripadao begovskom rodu i da je Murat-beg bio oženjen njegovom kćerkom.
Neumoljiva je bila sudbina kapetanske porodice Beširevića iz ljute Krajine, čiji životni put nije bio posut ružama. Nesporna je činjenica da su oni generacijama bili razgranata i bogata porodica, koja je, prije svega drugog, zbog gajenja neizmjernog patriostkog osjećaja prema zemlji Bosni konstantno bila u sukobu sa zvaničnom politikom Porte.
Vjerodostojnu potvrdu pronalazimo u relevantnim podacima iz prve plovovine XIX stoljeća, iz kojih se jasno vidi da su Beširevići bili trn u oku Porti. „Vedžihija je opljačkao Ostrožac tako da je rod Beširevića stjerao na prosjački štap“. Konačnu cijenu platili su u austrougarsko doba, kada su Beširevići postali „tako siromašni da su i kruha gladni“.
Naredni blog u utorak 20h: ”Vlasnici sanske zemlje: Beširevići (2.)“…
KOMENTARI