U ovom gradu, u gradu Sarajevu, nikada ne manjka tema za ispiranje usta. Prelazak iz jedne u drugu godinu obilježile su priče o Dininom koncertu, o nezapamćenim hladnoćama, o “par – neparu” i enormnom zagađenju.
Ali sve to je u sjenu bacila vijest kako je Bakir Izetbegović postao dedo. I komentari koji su uz to uslijedili bili su zagađenje svoje vrste, a minusi do skoro tridesetog podioka očito nisu nas sačuvali od toga da se pokvarimo.
Piše Amir Misirlić na blogu Razum i bezumlje
S pravom se pitate što bi to bilo nešto posebno značajno za dežurne tračere. Pa zato što su svi potencirali samo jedan momenat u cijeloj priči. Nisu čak ni objavili pol djeteta, ali niko ko se bavio porodom Jasmine Izetbegović nije propustio da pomene nacionalnu pripadnost navodnog oca djeteta.
Očinstvo se naime, pripisivalo izvjesnom Grigoriju Popoviću, koji je, eto Srbin. A patrijarhalno (ne)odgojeni Balkan djetetu, po automatizmu prišiva i prezime i naciju i kompletan background oca. Baš kao da majka nije ni na koji način učestvovala u čitavom procesu. Baš kao da je majka svedena na nivo rerne. Otprilike.
Vijest je plasirao neki opskurni crnogorski portal, pa ga prenijeli, skoro od riječi do riječi, ovdašnji prepisivači koji se bezobrazno nazivaju novinarima. Kasnije je sama Jasmina Izetbegović demantovala ovu vijest i poručila da niti je rodila niti se udala.
Ali zašto je to uopšte bilo važno? Zašto je uopšte morala demantovati bilo šta? Za kakav je to zločin optužuju? I zašto se izrugivati njenom ocu zbog toga? Kakvi to ljudi vide tragediji u činjenici da ti se kćerka ili sin zaljube u nekoga ko ne pripada njihovoj naciji i da se iz toga izrodi potomstvo. Niko me ne može uvjeriti u teze koje perfidno plasiraju takvi idioti, teze da je takvo potomstvo manje vrijedno. Kako da jedan čovjek bude manje vrijedan od drugog na osnovu nečega na što nije sam mogao uticati?
Ovi koji se izruguju, ovi koji problematiziraju naciju svakog novorođenog djeteta, ovi koji se bave u dokolici brojanjem krvnih zrnaca sami su izabrali da budu manje vrijedni. Sami su izabrali da budu rasisti i fašisti. I kao takvi su osuđeni da do kraja života sami sebe moraju da trpe. A ima li veće kazne nego živjeti sa takvom osobom i svakodnevno je sretati u ogledalu.
I ne pišem ja ovo zbog Bakira. Bog mi je svjedok da mi se nimalo ne sviđa uloga njegovog advokata. Ovo ja pišem zbog djece čiji dedo ne mora biti predsjednik države da bi imali problema zato što im se otac i majka ne mole istom Bogu. Ili se ne mole na isti način. Ili se ne mole uopšte.
Ovo je vapaj za razumom zbog moje nećakinje Mie. Da je sutra neki kreten ne upita „od koje je fele“ samo zato što joj se otac zove Adis, a majka Desa. Ovo je prisjećanje na nemoć i sramotu koju sam osjećao kada sam čuo, i to mnogo godina nakon samog događaja, da su mog rođaka Vedrana, tada osmaka, pretukli njegovi školski drugovi zbog „nepodobne“ nacije njegovog oca. Njegovog oca koji je i sam bio dijete „miješanog“ braka, ali ko bi još obraćao pažnju na takve sitnice.
Takva vrsta obračuna sa drugačijima je karakteristična za one koji nemaju čime sami sebe da definišu do li pripadnošću ovoj ili onoj naciji. Kad si sam po sebi beznačajan i kada nemaš ništa čime bi se pohvalio kao vlastitim identiteom, onda ćeš utočište potražiti tamo gdje ga sve hulje, na kraju i potraže. U kolektivnom identitetu. I uživaćeš u aromi vlastitih polutrulih ideja onako kako uživaju oni likovi što se pokriju jorganom po glavi kad prde. Moguće da njima to i prija, ali ostatku čovječanstva, brate, smrdi do neba.
KOMENTARI