Intervjuare: Edina Tavljanin
Povodom godišnje nagrade za 2012./13. godinu Društva pisaca Bosne i Hercegovine za knjigu poezije «Na ručku kod Obame» autora Amira Talića upriličili smo razgovor u mističnoj Gornjoj Sanici na padinama Grmeča, prvom turističkom selu u bivšoj Jugoslaviji, a i danas jednoj od najljepših oaza prirode u BiH. I evo o čemu smo razgovarali.
BH GLAS: Šta za Vas znači ova nagrada i zašto baš ovakav naslov?
Talić: ‘91. godine objavio sam knjigu «Vilini konji» u kojoj sam na neobjašnjiv način naslutio kataklizmu koja se kao Bulgakovljevi oblaci nadvila nad Bosnom i tad nisam znao da će rat u meni potpuno promijeniti moj duhovni prostor. Sudbina koja me zadesila u ratu, opredijelila me je da svoj književni talent usmjerim u angažiranoj književnosti, tako da su sve moje slijedeće knjige bile tematski vezane za BiH i njen opstanak. Poslije rata moje knjige su se na različite načine bavile sudbinom ljudi i njihovim patnjama, pa i nagrade koje su uslijedile bile su možda najava da dobijem upravo ovu možda najznačajniju. Možda ovo nije najbolja moja knjiga, možda je i ova nagrada mogla pričekati neke druge knjige, jer od «Vilinih konja» i slutnje koja se u meni tada rodila ja sam počeo pisati jednu jedinstvenu životnu knjigu i ona se neće završiti do kraja mog života. Da li je nagrada stvarno toliko značajna u zemlji gdje su sve vrijednosti pod nogama političke oligarhije, bez obzira koliko mi imponira da sam je dobio ima smisla. Jer, ako se 1953. godine, kada sam se ja rodio, ta nagrada dodijelila Ćamilu Sijariću, pa su je dobili Skender Kulenović, Branko Ćopić, Mak Dizdar, Ahmet Hromadžić, Izet Sarajlić, Alija Isaković, Nedzad Ibrišimović i drugi velikani BH kniževnosti i prošle godine Abdulah Sidran, dovoljno govori da ne smijem biti lažno skroman da mi to ne godi. Ali, ako živim u zemlji u kojoj još rat nije završen, u kojoj pate njeni građani, pa i BH GLAS u Švedskoj koji se bavi informiranjem građana BiH u dalekoj Skandinaviji, to dovoljno kazuje o našem usudu . Nisam siguran ko je više nesretan ili sretan, da li mi u BiH ili vi u Skandinaviji. I jednim i drugim fali bar dio onoga što se zove zemlja Bosna i iz koje smo svi zajedno. Zato nije slučajno što je moja književna preokupacija baš ta nesreća ili sreća da sve što u mom duhovnom prostoru stoji upravo u tom pravcu ide. Zato mi je i ova nagrada draga.
A na «Ručku kod Obame»… nisam siguran da bih uživao sa tom lažnom svitom i licemjerstvom upravo tih naših dušebrižnika koji brinu našu brigu. U tom smislu stoji ona naša bosanska kad je Hasu fizički maltretirao neki siledžija, pa Huso mu kaže: «Hajd’ udari ga još jednom», pa tako nekoliko puta, a onda Huso će Hasi: «Nemoj me Boga ti više braniti! Ubiće me ovaj!». I to je filozofija našeg života, jer četiri godine patnje i stradanja u našoj zemlji orkestrirano je baš od te tkz. MZ.
Na žalost, naša bosanska tragedija se već stoljećima ponavlja i nikako da shvatimo da je naše bogatstvo upravo to što živimo u zemlji u kojoj su katolička, pravostlavna crkva, džamija i sinagoga okrenute jedna drugoj i da je ta različitost najveće naše blago. Ali Bošnji kad izvade jedno oko on i dalje ne vidi, pa kad mu izvade drugo onda možda progleda. E, unutar te mudrosti ja tražim svoju književnu odrednicu.
BH GLAS: Književna scena u BiH, položaj pisaca danas i koliko književnost može uticati na sveukupnu bosanskohercegovačko bitisanje?
Talić: Oni koji prate šta se događa u bh književnosti imaju prilike da u ukupnom poimanju književnosti danas mogu prepoznati velika književna imena u svjetskoj književnosti, pa samo pominjući Aleksandra Hemona u SAD-u, Dževada Karahasana u Austriji, Miljenka Jergovića, Amira Brku, Faruka Šehića koji je ove godine dobio veliku evropsku nagradu, pa eto i Abdulaha Sidrana čija popularnost sve više raste u Italiji i ne samo na književnom nebu nego i u ranijim njegovim aktivnostima na filmu gdje su se zahvaljujući njemu pojavili Kusturica alijas Nemanja što ni trenutka ne umanjuje predstavljanje bh umjetnosti u svjetskim okvirima. Ako govorimo o regionalnom književnom stvaralaštvu, bh književnost zahvaljujući naravno i imenima koji žive izvan zemlje ima svoje mjesto u svjetskoj književnosti. Na žalost, kao što se u Južnoj Americi građanski rat i revolucije odraziše na kvalitet književnog stvaralaštva, tako je i kod nas rat proizveo imena koja danas svrstavamo u ovo što jeste veličina bh književnog stvaralaštva. Kamo sreće da rata nije bilo..
BH GLAS: Književnost u ratnim uslovima, pored imena o kojima govorimo, iznese i one koji svoj književni kvalitet i talent zloupotrijebe. Pa ako uslovno kažemo da umjetnost treba da ima humanističku poruku, zloupotrebom ona postaje podstrekač nazadnih ideja zagađenih nacionalizmom, pa i fašističkim nagonima.
Talić: Ezra Paund, veliki američki pjesnik, živio je u Italiji u vrijeme nadolazećeg Musolinijevog fašizma i oduševljavao se u tadašnjoj ekonomskoj krizi programima koje je Musolinijeva nacional-socijalistička partija provodila. Njegovi javni istupi na talijanskom radiju, iako kasnije on, uviđajući vlastitu zabludu zbog zločina koje su fašisti počinili distancira se od svega. Kasnije, kad su saveznici oslobađali Italiju nije mu pomoglo da se opravda. Zahvaljujući svojoj književnoj veličini nije mu suđeno, ali nikada poslije njegove smrti njegove kosti nisu prenesene u Ameriku.
Danas kad govorimo o piscima koji su svoj nacional-šovinistički intelekt podredili zločinu, možemo vidjeti kroz djelatnost «velikog Oca» Srbije, Dobrice Ćosića, čija ideološka karizma je najdirektnije oblikovana putem Akademije nauka Srbije sve zločine u BiH i Hrvatskoj. Naročito je njegova zločinačka djelatnost bila usmjerena prema Bošnjacima.
I haški optuženik, Radovan Karadžić, je svoj pjesnički nerv gradio u Sarajevu iako je u taj grad došao iz crnogorskih vukojebina, svoj intelektualni potencijal usmjerio je u genocidnom pohodu protiv BiH koja mu je kao mladom studentu, a kasnije psihijatru u Sarajevu, omogućila sve životne pogodnosti. Zastupljen je u Srpskoj antologiji poezije 1990. godine sa jednom pjesmom, ali među poetskim veličinama koji su fantastično ispjevali svoje najljepše stihove, njegova pjesma izgleda kao mrlja u ukupnoj srpskoj književnosti. Pa i Skenderova nagrada koju je dobio tokom agresije na BiH na Kozari oskrnavila je i danas raspolovljenu manifestaciju veličanja književnog djela Skendera Kulenovića koja se održava na Kozari i u Petrovcu. Obe manifestacije su diskreditirane, u Petrovcu političkim uticajem unsko-sanske politike, a na Kozari produžetkom nacionalističkih onanija politikanata Takozvane.
BH GLAS: Dobili ste nagradu Društva pisaca za ručak kod Obame, ali iste godine Vaša knjiga «Školske vragolije» je bila među tri najbolje knjige. Da li bi Vam imponiralo da su obe knjige bile nagrađene jer znamo da Društvo pisaca i za dječju književnost dodjeljuje to veliko priznanje.
Talić: Moj prijatelj Šimo Ešić dobio je nagradu za dječju književnost. On je jedan od najvećih dječjih pisaca danas u BiH. Ova knjiga «Školske vragolije» je moja treća knjiga za djecu. Jednostavno sam osjetio potrebu da se obratim djeci jer i moji najveći uzori Branko Ćopić i Ahmet Hromadžić su mi otvorili vrata na koja sam ušao u književnost. Branko Ćopić je jedan od najvećih svjetskih pisaca za djecu, Krajišnik sa zdravim krajiškim humorom, znate li da su se njegove knjige u Rusiji prodavale u milionskim tiražima, znate li da je njegov Nikoletina Bursać bio lik koga je Ćopić iznjedrio iz krajiške epike, to je Budalina Tale. Ali znate li da u predgovoru «Bašte sljezove boje» Branko pred sami posljednji rat u nervnom rastrojstvu, sluteći zlo koje se nadvilo nad Bosnom piše pismo svom prijatelji Ziji Dizdareviću kojeg ubiše ustaše u Jasenovcu u kojem iskazuje svoju brigu za sudbinu BiH, a potom veliki pisac iz Krajine skonča bacajući se s mosta, ne u Savu, nego na beton. I danas se taj most u Beogradu zove Brankov most. Zato vjerujem da ima nade za BiH.
A Ahmet Hromadžić s kojim sam se družio poslije rata i radio sam dokumentarni film o njemu skončao je u Sarajevu kao teški bubrežni bolesnik od posljedica boravka u ratnom Sarajevu. Taj naš Andersen danas možda živi samo u očima djece, jer neću nikad zaboraviti slučajni susret s djecom na Vrelu Bosne kad smo snimali film, kad su ga djeca koja su bila na ekskurziji prepoznala i u zanosu mu klicali naslove njegovih priča o okamenjenim vukovima, zlatorunu itd.
Moja knjiga za djecu «Školske vragolije» posvećena Ćopiću i bosanskoj djeci i Bosni, podijeljena je u tri ciklusa, u prvom dijelu se bavi dječjom igrom kao uvodom u čitanje, ali u drugom dijelu, u ciklusu «Ljekovito bilje»(posveta travaru Sadikoviću), podučava djecu kako se biljka bere u prirodi, za koju bolu služi i to je svojevrsna uputa u prirodu, a treći ciklus je posvećen pčeli, najvećem čudu planete (posveta ekologisti Abadžiću), jer kad ne bude pčela neće biti ni ljudi i to je moja ekološka poruka. A na djeci je da nauče kako ono što smo im ostavili, trebalo bi da stoji «sačuvajmo prirodu koju smo naslijedili da se ne bi stidjeli naših potomaka». Zato, čuvajmo prirodu!
Eto, to bi bilo to.
BH GLAS: Šta danas radi Amir Talić_
Talić: Pišem. Iako sve više razmišljam ima li smisla, pišem i uskoro ćete znati šta.. U zemlji u koju vjerujem, ali ne vjerujem onima koji kreiraju njenu sudbinu, pokušavam svojim zadnjim atomom snage da se suprotstavim ne samo riječima nego i svakim drugim angažiranjem da nas sve zajedno ogrije sunce. Znate li da ovdje gdje ja živim ima toliko pametnih malih glavica, budućih doktora nauka koje drugi iskorištavaju, imamo toliko izvorišta i vodotokova pitke vode, nezagađenu zemlju i šumu, ali u globalizaciji i interesima moćnih svjetskih korporacija i lokalnih vazala, koji bi prodali rođenu mater za šaku eura, i to možemo izgubiti, ili smo izgubili. Zato sam angažiran da okupimo ono malo osviješćenih građana BiH i da se suprotstavimo protiv nasilja nad čovjekom i prirodom. I to bi bilo moje životno opredjeljenje. Za sve to treba imati snage i podršku koje sve manje imamo u zagađenom ambijentu u kojem pliva naša mladost zbog politike i najezde turbo-folka u svim sferama, političkim, religijskim, šarenim svjetskim lažama i obećanjima koja nikada neće biti ostvarena. Nije slučajno da ono malo pameti što naši mladi potencijali imaju odlazi iz ove prelijepe zemlje, a njena sudbina, ako je ne odbranimo, završiće u sumnjivim interesima svjetskih moćnika. Zato i vi koji budete čitali ovaj intervju neka vam moja ispovijest ne bude pesimistički iskaz nego podstrek da i gore gdje živite suprotstavite se «najezdi glodara» kako je i naslov jedne moje pjesme. Da, da, ja vjerujem u našu Zemlju, bez obzira kakva je, jer bolje nemamo, a ona je naša, za sve vas koji ste protiv svoje volje otišli iz ovog miomirisnog podneblja. Zato pokušavam sufijski komunicirati s prirodom i njenim Stvoriteljem..To mi daje nadu i održava me u životu.
Sanica – Sanski Most, 25. januar 2014. godine
Biografija:
Amir Talić je rođen 1953. godine u Šehovcima kod Sanskog Mosta. Knjževnost mu postaje preokupacija u još u osnovnoj školi iako se kasnije školovao u drugoj struci. Objavio je osamnaest knjiga proze i poezije. Piše književnu i likovnu kritiku. Zastupljen je u više izbora poezije i proze u BiH i inostranstvu. Djela su mu prevedena na petnaestak svjetskih jezika. Prevodi sa slovenačkog. Dobio je više književnih nagrada za poeziju i prozu. Dobitnik je prestižne svjetske stipendije, fondacije njemačkog Nobelovca Hajnrish Bella. Učesnik mnogih domaćih i inostranih književnih manifestacija. U agresiji na BiH, kao dopisnik RTV BiH, i «Oslobođenja», angažirajući se protiv nasilja u svojoj domovini, izvještavajući o strašnim zločinima agresora hapšen je i zatvara nekoliko puta. Proveo na robiji u Vojnom zatvoru Takozvane R. S. BiH trinaest mjeseci. Preživio je zbog svog zdravog duha i krajiškog prkosa. Član je Društva pisaca i Društva novinara BiH. Poslije rata u statusu slobodnog umjetnika, radio u nekoliko TV kuća dokumentarni i reportažni program iz kulture i ekologije. Danas radi kao animator kulture u Narodnoj biblioteci u Sanskom Mostu.
KOMENTARI