Anel Mušanović: Da li pripadamo drugim ljudima?!

Anel Mušanović: Da li pripadamo drugim ljudima?!

​Stojeći samo nekoliko centimetara dalje od mene, sa crnom maramom koja joj je sprječavala kosu da pada na te crvene obraze, u savršenom rastrojstvu naših tako beznačajnih života, sa očima koje su podsjećale na predivnu Auroru Borealis u noćne sate i bijelim krešendom gejzira na hladnom Islandu, izgubila me u svom pogledu kojeg bih ostao gledati i u ništavilu svega.

Bila je tamo, samo nekoliko centimetara udaljena od mene, ja izgubljen u toj ljepoti – osjećao sam se kao najsretnija osoba na ovom svijetu, samo onu sekundu prije nego kazaljka prelomi na sljedeći broj.

Pitao sam se: da li ta jedna sekunda vrijedi više od nekolicine sati provedenih sa nekim osobama? Možda ljepotu provedenog vremena sa nekim ne treba mjeriti satima, danima i mjesecima. Mislim da je puno veća čar mjeriti ih sekundama. Jer nikad ne tražimo samo još dva dana sa tom osobom kada ona više nije tu, već samo nekoliko sekundi. Dovoljno da ih zagrlimo i kažemo volim te. Da im kažemo da ih nikada nećemo prestati voljeti. Upravo to, ta želja, taj šapat izgovorenih riječi, ta rečenica – znači puno više od nekoliko mjeseci.

Često izgubimo sebe, baš one osobe kakve jesmo, zbog ljubavi. Uvijek u glavi imam onu rečenicu Audrey Hepburn u Tiffany-u, kada kaže da ljudi ne pripadaju drugim ljudima. Dosta sam razmišljao o tome. O tom konceptu pripadanja nekome. Na kraju, shvatio sam da je bilo koji drugi kraj, osim pripadanja nekom, ništa više do puke usamljenosti. Jer znači pripadati nekom, znači biti nečiji neko i nema ništa loše u tome. Nikada nismo potpuni do onog trenutka kada pripadnemo nekom i neko dopusti da on pripada nama. Dopustite ljudima da vas vole, onako kako oni to znaju i na njihov način. U trenutku kada pronađete sebe, kada shvatite da vas neko voli na poseban i drugačiji način, potpuno drugačije od drugih – osmijeh će vam biti na licu.

Ponekad boli, razara poput oštrice žileta u nekoj kadi ispunjenoj crvenilom. Ne govoreći da znam kako je, ono što znam jeste da je prava bol daleko od tih rana nastalih nekim oštricama. Najveće rane nosimo u sebi samima. Nalaze se duboko u nama i bole toliko puno, da čak i u nekim momentima izgubljenosti u dosadnom svijetu nas ljudi možemo pustiti suze. Moćno je kako smo tužni zbog nekih ljudi, kako boli zbog nekih događaja, nekih nama bitnih.

Umoreni nakon provedenog dana sa ljudima, zalutali u mislima sopstvenih umova, gdje je ljubav tako blizu ispred nas, a daleko u nekom perivoju mašte, padamo na pod i gubimo. I gubimo zbog ljudi, zbog ljubavi, zbog onih koje volimo i koji nas vole. Puštamo sebe da gorimo poput cigarete, a znamo da ona ima kraj. Jednom kada uvučeš posljednji dim cigarete, šta ostane? Želja da zapališ još jednu i činjenica da si uništio prvu. To radimo sa ljudima, uništimo ih, a onda zapalimo drugu.

Ponekad nećemo dobiti one minute koje želimo, zapravo, nećemo dobiti čak ni sekunde. Ta bol kada to shvatimo je velika. Kada znaš da više nema šanse da napraviš neku uspomenu sa nekom osobom. Kada znaš da je kraj. Kada znaš da nisi bio na početku. Zbog ovog, zbog nedostajanja nekih ljudi, trebamo se prepustiti nekim drugim ljudima. Da nas vole, da nas poštuju i da budu dio nas.

Zato nema potrebe da se bojiš da budeš nečiji, da budeš nečija – jer kada budeš bila dio nekog i kada neko kaže da mu pripadaš i da si njegova, ne kaže to jer misli da si objekt koji posjeduje. Nemoj da uništavaš ljubav zbog mišljenja drugih ljudi. Njegova si jer te voli, jer ti voliš njega i „moja“ zato što si njegova osoba u moru drugih, njegov svijet u okeanu drugih, njegova jer voli. I nikada da zaboraviš ovo „voli“.

Sa snažnim mirisom parfema Chanel N°5 kojeg je nosila tako graciozno na svom vratu, grlio sam je nekoliko sekundi, ne želeći pustiti tu savršenu sliku koju je neko u pozadini slikao. Daleko u valovima njene nestašne kose, izgubljen u pramenovima te uzburkane mlade duše – neko je bio potpun zato što je pripadao nekom.

U sutonu tog divnog dana, na kamenim pločnicima hladne zgrade, sa velikim osmijehom na licu, pričali smo i bio sam sretan. Jer nakon svega, ipak je sadašnjost taj razlog nedodirljivo savršenog zadovoljstva.

                                                                                        S ljubavlju i mržnjom…

KOMENTARI