Zima je stigla. Snijeg je pao i ove godine. Opet je izmamio osmijehe kod svih onih ljudi koji ga vole. Neki ga ne vole. Jednom kada kročiš u ovu državu, shvatiš zašto ga neki ljudi ne bi voljeli. Temperature su opet pale, a periferija se opet, još jednom za nečijeg života, obukla u onu najljepšu bijelu haljinu.
Možda će nekom to biti posljednji put da je vidi ali kako god, ako umineš u ovo vrijeme, možda će ovaj sanak da oduzme bar ono malo bola. Zima je ove godine opet lijepa. Možda je ove godine i najljepša. Sasvim drugačija, hladnija i puna života. Promijenila je se. Baš poput mene, baš poput nas. Ostalo je samo to da smo nekad u ovo vrijeme zajedno ispijali kafu i pričali o tome kako nam je teško. A kako smo se samo varali. Vidi nas sad.
Ljudi zarobljeni u svojim svjetovima, svako u svom i ne izlazi. Napolju tišina i mrak, baš onako kako to zima donese. A kada dođe zima, sa sobom donese još nešto. Donese onaj danak mira koji kroči našim venama. Kod nekog je to zbog toga što je sretan jer napušta sve, još jednom sa osmijehom na licu, jer zna da ma kakav god bio, novi početak dolazi uskoro. Kod nekog je to drugačije. Zima ne donosi mir, jer ono nestašno ljeto se još uvijek nije pomirilo sa svojim nemirom.
Možda tu trebamo kriviti najviše sebe. Zašto puštamo život da nam prolazi ispred očiju naših, a ne želimo ga uhvatiti rukom i zaustaviti da ga pitamo zašto je sve ovako kako je. Zašto govorite da nemate vremena? Za druge ljude, za svoju porodicu i za sebe? Kako to može biti, kada ste osoba koja je dobila neograničeno beskrajan broj trenutaka da drugima kaže volim te?
Ne mora to biti volim te, može to biti zagrljaj, pogled ili samo dvije kafe sa mlijekom i malo više sećera koje će da te čekaju kada čuješ da neko kuca na tvojim vratima. Kako je sramno i ružno u isto vrijeme reći da nemaš vremena, kada sve što trebaš uraditi jeste odlučiti da nešto želiš uraditi. O kako u tom momentu kada to odlučite vrijeme nije bitno.
Neki će i ove zime da šute, o svojim greškama, nemirima, o tome koliko se prave da su sretni. Mi ćemo i ove zime da ih slušamo i klimamo glavom na ono njihovo sretno, znajući da je nekim ljudima njihovo lažno sretno važnije od onog pravog. Neko stvarno ne želi da istinski bude sretan, bez prekrivanja i laži, nažalost neko i ne za drugačije.
Sa nekim ljudima sam opet popio kafu. Neću reći da je slatka, jer neke osobe znaš malo previše da bi znao da će njihova kafa ikada biti slatka. Ali jesu, sretni su ili su toliko vješti da prikažu drugačije.
Ljudi i ove zime umiru, odlaze tako spokojno i nestaju. Zauvijek. Koliko li je samo to zauvijek? Pored svih problema, stvari koje se dešavaju, ljudi se i dalje brinu šta će reći komšija kada prođeš ulicom, ljudi se još uvijek brinu oko toga ko je kakav, ko u šta vjeruje i šta voli. Ljudi su još uvijek glupi. Nemarni oko riječi koje izgovaraju, misleći da to nikoga neće povrijediti. Još uvijek su spremi da ti izvade nož iz leđa nakon što ga tako jako zabiju, još uvijek ti govore kako su sretni, a ti vidiš tugu na licu njihovom.
Čovjek je doista fascinantan. Spreman da te voli, da te mrzi, da te osudi zbog stvari koje radiš, da te kudi ali i da te ljubi. Čovjek je doista fascinantan. Spreman je na sve, osim na to da bude čovjek.
Ulična svjetiljka se upalila, snijeg je opet počeo da pada, a trag u snijegu koji smo ostavili nestaje zajedno sa našim pričama. Ostaju one koje nisu ispričane, one koje nikada nećemo ispričati. One o kojima ćemo i dalje lagati. Ostaju ljudi koji će i dalje da vole, bez obzira na sve, jer ljubav je ono u čemu oni pronalaze smisao života. Ostaju ljudi koji će da te ogovaraju na ulici kada prođeš pored njih. Ostaješ ti, osoba koja je sretna i kojoj je život divan ili bar ti to tako kažeš. Na kraju, ostajem ja. Osoba koja je sve počela, osoba koja ovo neće završiti, osoba koja voli, osoba koja ponekad mrzi, osoba koja se smije ali i osoba koja plače. Na kraju, da li znaš šta sam ja, osoba koja je poput tebe ili sam samo još jedan arsuz?
S ljubavlju i mržnjom…
KOMENTARI