sada smo sretni, svako na svoj način.
*kafa je bila odvratna, nikada nije znala da napravi dobru kafu.
*sve ovo toliko sjebano da vam čestitam unaprijed ako nekog shvatite.
Sjedili smo na kauču, u stanu koji je smrdio na dim cigarete. Oboje smo željeli nešto više od života, oboje smo bili sjebani. Dobro, možda je ona bila više sjebana. Upravo mi je rekla da osobu sa kojom je provela posljednje tri godine života ne voli. Samo tako, više ne voli, više ne osjeća ljubav. Samo, praznina.
Nisam sigurna da ga više volim, nisam sigurna da je ono što osjećam ljubav, ali znam da nije mržnja. To su bile njene riječi. Nemoj da se zavaravaš ljubavi, suprotno od ljubavi nije mržnja, već ravnodušnost. To su bile moje. Požalio sam, iste sekunde kada sam to rekao. Ne možeš osobi u takvom stanju citirati Wiesel-a. Bar sam pitao ono otrcano „kako to misliš“?
Postalo je jednostavno, postalo je obično. Postalo je sve ono što sam rekla da se više nikada neće ponoviti. On je jedina sigurna stvar koju imam, a želim je riskirati zbog toga što sam sama zarobljena u svojim mislima. Možda sam ja grozna osoba, možda ga ne zaslužujem na kraju svega. Ali nije tu, onaj osjećaj koji je bio tu davno nekad, taj osjećaj koji ne pita zašto nekog volimo, jer jednostavno volimo.
Slušao sam je, sada već sa ozbiljnim izrazom lica, naslonjen na zid. Da li da se osjećam loše zbog nje? Da li mi je žao? Šta trebam reći? Gušio sam se u mislima i u sivilu njenih cigareta.
Nisi grozna, ne možeš biti loša osoba samo zato što se ne osjećaš sretno. Mi pravimo greške, to nam pokaže da smo samo ljudi. I ponekad povrijedimo neke ljude u tom procesu, ljude koje nikada nismo htjeli povrijediti, ljude koji to nisu zaslužili. Ali nekako ispada da smo loši zbog toga što pokušavamo pronaći vlastitu sreću. Pogledaj se, prelijepa si. Zaslužuješ da budeš sretna. Možda ne samo sa tom osobom, u ovom trenutku i možda na neki drugi način. Ali zaslužuješ je, kao svi mi.
Već sam bio izgubljen, gdje ideš Idiote? Ne tamo, ne u taj kraj, ne ponovo. Ali sam nastavio.
Ono što čini ljubav tako magičnom je upravo ta činjenica da je ne možeš definisati, opisati i dodirnuti. Zato svi oni koji to pokušavaju jesu kreteni. Ljubav je osjećaj, onaj trenutak života kada sjediš sa osobom, gledaš je u oči i sretan si zbog toga što plave oči gledaju tebe. To je ljubav. Ništa više. Nikakva definicija, formula ili nešto slično. Zato ako nemaš to, onda možda vrijedi povrijediti neke osobe, pa čak i one koje to ne zaslužuju.
Da li bi ih ti povrijedio? Ja uvijek završim tako što sam sebe povrijedim zbog drugih ljudi, a to boli još više, odgovorio sam joj.
Bila je nervozna, možda zbog toga što je na korak do toga da izgubi jedinu osobu sa kojom se osjeća sigurno, a možda zbog prokletog dima koji kao da ne želi izaći. Prozor je otvoren, noć je divna. Kako je moguće da se možeš osjećati sigurno u rukama jedne osobe, a istovremeno ne osjećati ništa više od te sigurnosti? Zadržao sam to za sebe, dok je prostoriju ispunjavala tišina. A onda je rekla nešto.
Kako to da uvijek završim tužna kod tebe, a na to sve i ovo, rekla je pokazujući na suzu koja se tako sporo spuštala niz njeno lice. Plakala je.
Možda bi trebala da plačeš, znaš da su ti oči najljepše tada. Volim to. Ne znam zašto, ali sam požalio svaku riječ koju sam rekao večeras. Nemoj ići tamo, boljelo je posljednji put kretenu. Znaš da jeste. Zatvorio sam oči na trenutak.
Nasmijala se tiho, obrisala suzu i gledala me. Sjebani smo, zar ne? Možda, rekao sam, ali mnogo manje od onih osoba koje još uvijek laku noć požele osobi koju ne vole, a to će tako ostati. Možda smo tu dobri, možda zato što pokušavamo shvatiti neke stvari. Iako, ako ćemo biti iskreni, uvijek smo na kraju završili sa suzama.
Imala je taj osmijeh na licu. Vidio sam ga još jednom, nekad davno. Bio sam tu. Na trenutak se zamislila, a onda je rekla nekoliko riječi koje su je boljele, mnogo.
Zašto sam ja loša za ljude? Kako to da ne mogu pronaći nešto dobro, samo jednu stvar. Samo da se ove stvari ne dešavaju.
Nemoj to govoriti, molim te. Znaš koliko vrijediš, iako to drugi ne vide. Dobra si, negdje duboko u sebi si dobra, onako istinski, čisto. A to je fino. Jer je sve toliko iskvareno, a znaš da sam to uvijek volio kod tebe. Neke stvari koje ljudi iskrive, koje ne vide, te neke stvari zbog kojih te ne zaslužuju. Zato bi možda trebala da se nasmiješ, jer uvijek imaš jednu stvar koja će biti sigurna. Sebe. Niko ne može da promijeni to. Šta god da se desi, uvijek se možeš osloniti na sebe, jer vrijediš. U tom trenutku sam stao sa pričom, jer znao sam gdje ovo vodi, a znam da ja duboko u sebi to ne bi želio.
Ustala je konačno sa kauča, napravila nekoliko koraka i sjela pored mene. Tako blizu da sam osjetio cigarete na njoj. Zagrlila me je. Spustila je moju glavu na svoja njedra, a osjetio sam njenu ruku na svojoj glavi. Bilo je lijepo na trenutak. Izgubljen u tihim zvukovima saobraćaja, dignuo sam glavu i pogledao je. Nasmijao sam se. Ona je mene poljubila. Na jedno posebno mjesto, puno intimnije od usana. Sa mnogo poštovanja. I meni se svidjelo, jer zna koliko volim tu vrstu poljupca. Pokaže neku posebnu vezu između dvije osobe. Konačno je ustala. Otišla je do kuhinje.
Okrenula se i pitala: „još uvijek tri kockice šećera“? Klimnuo sam glavom, sa velikim osmijehom na licu.
Bili smo tamo, u tom stanu koji je smrdio na dim cigareta. Bili smo „nedovršeni“ ali posebni, baš poput našeg razgovora. Uzeo sam šolju kafe iz njene ruke. Bila je topla.
S ljubavlju i mržnjom…
KOMENTARI