moja divna osobo
ima nešto tako posebno u tebi
jer gubim se svaku noć u tebi
i nikada ne želim pronaći izlaz
moja divna osobo
ne želim da se osjećaš zarobljeno
zato ću te sad pustiti da budeš slobodna
divna osobo
tako je lijepo biti izgubljen u tvom pogledu
bilo je tako lijepo biti tvoj
u nekom univerzumu, još uvijek jeste
sjedim na stolici, glava mi je naslonjena na metalne šipke i gledam u nebo. puno je zvijezda večeras. predivno je. tako mirno i savršeno. beskonačno. hladno je, ne toliko puno, ali dovoljno da se naježim na tren.
pričam sa nekim, razgovor teče, lijepo je. volim ove trenutke nestvarne realnosti, kada si prosto izgubljen u razgovoru i razmišljaš. lijepo je. okrenuo sam glavu na trenutak prema osobi koja je sjedila do mene i pričala. okrenuo sam glavu samo na trenutak i primijetio nešto jako lijepo na toj osobi, vratio sam glavu na metalne šipke i opet gledao u zvijezde. imao sam osmijeh na licu.
tihi zvukovi vode su se čuli u pozadini, vjetar tako nježan dok miluje moje obraze i plavo neonsko svjetlo na našim očima. lijepo je. nešto u mom srcu govori da je toplo i da je osjećaj fin. izgubljen sam u ovom trenutku, stvarno mislim da jesam.
smiješno je to kako, čak i onda kada ti osoba koju voliš kaže nešto zbog čega bi je trebao voljeti manje, ti je zapravo zavoliš trun više. tek toliko da je veće od onog osjećaja koji si imao prije par sekundi. nije to zbog toga što ona kaže, zbog toga bih trebao voljeti manje, već zbog toga kako se ona osjeća dok to govori. volim ove iluzije, volim kako me varaju. nikada ljepše nije bilo osjećati se biti prevaren od strane te iluzije, nikada. a imao sam ih toliko puno.
volio bih kada bi ovaj razgovor mogao da traje čitavu noć, ali neće. u jednom trenutku ćemo ustati, ostaviti novac na stolu i otići. a jednom kada ustanemo, to znači da se moramo rastati. a postoje te neke osobe sa kojima se nikada ne želiš rastati. voliš udobnost njihovog prisustva, voliš udobnost njihovih riječi, osjećaš se beskonačno sa njima. zašto napuštati nešto tako lijepo?
stvari se moraju završiti, razgovori se moraju završiti, kako bi započeli neki novi. jedna divna osoba mi je skoro rekla da ne voli kada završim konverzaciju, da ne želi da se razgovor završi i da jednostavno želi da pišemo u beskraj. pitam se u ovom trenutku, da li se ponekad bojimo završiti nešto lijepo, zato što ne znamo da li ćemo opet nekad imati nešto slično tome? pa makar to bili samo razgovori. bilo kako bilo, već smo ustali. više nije hladno. biti tamo, u tom trenutku, sa tom osobom i imati razgovor je bila sva toplina koja mi je bila potrebna. jer ponekad je samo to dovoljno. to mora da govori mnogo o osobi sa kojom pričaš.
hodali smo ulicom, bila je prazna. ljudi su već odavno ušuškani u deke u svojim toplim domovima. nas dvoje prolazimo tom cestom koja izgleda tako napušteno i pusto. prolazeći pored kafića sa velikim staklenim prozorima, čuo sam nešto divno. usporio sam samo kako bih mogao vidjeti nekoliko osoba koje razgovaraju unutra, dim cigareta zarobljen iznad njih i jedan par koji je sjedio na sredini kafića. laktovi su im bili na stolu, a prsti spojeni. zarobljen u tom momentu kojeg nikakvo ništavilo ne bi moglo pokvariti, radio je puštao Cigarettes After Sex i njihovu pjesmu K. and it's just as good as I knew it would be / momenat je prošao tako brzo, ali je ostao u meni baš poput neke magije.
rastao sam se sa osobom, taj zagrljaj koji znači: do sljedećeg puta i taj pogled prije nego što okreneš leđa. koliko je to samo krhko, ali savršeno.
otvorio sam vrata kuće, skinuo patike i tiho se popeo uz stepenice. skinuo sam odjeću sa sebe i ostao samo u boksericama. pustio sam either/or i legao u krevet. nekoliko minuta kasnije, stigla mi je poruka. sad mogu mirno zaspati.
S ljubavlju i mržnjom….
KOMENTARI