bio sam tako sretan u tom trenutku. uzbuđeni mali dječak koji će konačno dobiti ono što želi, samo malo vremena u zatvorenoj prostoriji, sa nekim omiljenim rečenicama ispisanim na ekranu. elliot smith je pjevao najljepše taktove svoje pjesme between bars negdje u pozadini, ja sam gledao na sat. poruka je stigla. samo tako, dječak u meni više nije bio sretan. ne znam da opišem taj osjećaj, ali daleko je od tuge. tuga je bila previše savršena da bih je osjećao u tom trenutku.
tog jutra…
otvorio sam oči i prva stvar koju sam uzeo u ruke bila je knjiga na mom stolu. vidio sam oblake između bijelih traka na prozoru. čuo sam ljude kako glasno dozivaju jedni druge. ustao sam i zatvorio prozor, a potom se vratio u krevet. trebalo mi je nešto mira kako bih mogao pročitati nekoliko rečenica tog divnog teksta. telefon je bio pored, još uvijek ugašen i tih. odlučio sam da ostane tako još nekoliko minuta. ljudi koji vole druge ljude. ljudi koji pišu drugim ljudima. ljudi koji više nikada neće vidjeti te ljude čije riječi čitaju.
uvijek sam bio zadivljen koliko je jaka ljubav. kako smo u stanju da volimo neke ljude toliko puno. volimo ih onda kada su pored nas, kada ih držimo za ruke, kada smo sretni. ali nekim čudom, volimo ih i kada ih nikada nismo upoznali, kada više nisu tu, kada nije bilo ni prilike da im na licu vidimo osmijeh zbog toga što postojimo. ali još uvijek ih volimo, nekim čudom, više od svega na ovom svijetu. i da moguće je, voljeti nekog ko više nije tu, voljeti te osobe više od svega, a ono najljepše, nikada nećemo prestati.
još uvijek pospan, razmišljao sam o onom što se desilo sinoć. kako je nešto tako lijepo sinoć, moglo da ima ovako negativan uticaj na mene ovo jutro? osjećao sam se zarobljen u toj savršenoj ljepoti iluzije sa tim drugim srcem koje je kucalo tako ubrzano. konačno sam upalio svoj telefon, a ona je bila tu. poruka koju nisam čekao, ali sam se negdje potajno nadao da će biti tu kada se probudim. znate, jedna od onih poruka koja će vam popraviti dan, koja će vas još malo zavarati da je sve u redu i da to treba da bude tako. otvorio sam je i bio sam sretan. kako? zašto? da li je stvarno moguće da vas neki ljudi toliko čine sretnim? da li je moguće da vas pogrešne osobe mogu učiniti sretnim?
volimo koga volimo, jednostavno nemamo uticaja na to. a kada bi imali, mislim da bi to uništilo sam koncept ljubavi. onda nam ostaje šta? to da smo zapeli sa osjećajima prema nekim osobama. to da volimo neke ljude, a još uvijek se ne osjećamo sretno sa njima pa tražimo sreću negdje drugo? to da nas neki ljudi vole više od svega, a mi ne razumijemo šta to znači, a još manje to znamo cijeniti? to da smo toliko sjebani da povrijedimo i sebe i druge. na kraju, samo ostaje naša krivica i to što nismo uradili, a trebali smo. a onda ostaje još nešto, neke osobe sa strane koje su tu. koje su prisutne. njih ne vidimo, ali zašto ih ne vidimo? zar je toliko teško da otvorimo oči? zato što nam znače, puno više nego što to možemo zamisliti.
ustao sam konačno i prošetao se do kupatila. stao sam pod tuš i za nekoliko sekundi ispunio prostoriju parom. stajao sam tako tamo, dok je se voda spuštala niz moje još uvijek pospano tijelo. kada sam se vratio u sobu, odgovorio sam na poruku. nisam čekao na odgovor, ali sam znao šta će da bude. neke ljude znaš toliko dobro, poznaješ ih možda više nego što oni poznaju sami sebe. baš ponekad, ti isti ljudi te iznenade svojim postupcima. znao sam malo previše postupke druge strane linije, a opet sam se nadao. kako glupo je biti ja ponekad.
19:30
gledao sam na sat, sada već nekoliko puta. ustao sam i pustio pjesmu koja je bila tako savršena za taj uvrnuti dan. toliko lijepa, da možeš pustiti suzu na prvo slušanje. zidovi su upijali glas eliota, a ja sam čekao i držao knjigu u rukama. preskočio sam nekoliko stranica te knjige, nadajući se da ću se nekad vratiti. prešao sam na nešto sretnije tekstove. ljubav je bila dio njih opet, ali sada su se svi smijali. zapalio sam svijeću i uživao u njenim prvim momentima i zvukovima pucketanja. zvali su to srećom.
–
kasnije sam dobio još jednu poruku, poslije nje još jednu, a onda je bio kraj. ja sam još jednom ostao tamo, sam u tom svemu, svijeća je se ugasila, muzika se utišala, a ja… ja sam ih gledao. te najljepše rečenice ispisane na ekranu. potpuno sam. shvatio sam da nakon svega postoji još jedan tip ljudi. postoje oni ljudi koji nikada neće biti u vašim životima na onaj način na koji bi vi voljeli da budu. vi ćete da volite te iste ljude toliko puno, iako na jedan način oni ne postoje. nikada nisu, bar za vas. i dok se budete gubili u vlastitim mislima, tamo negdje, pokriven i ušuškan u debelom jorganu, neko sklapa svoje oči sa jednom dilemom. kada se sutra probudi, imaće pospano lice, onu istu dilemu sa kojom je zaspala i još nešto. iako to neće znati, imaće prazninu zato što jedna osoba više nije tu. izgubila je osobu, iako je ona još uvijek živa. izgubila je ono nešto najdivnije u njoj. ljubav.
2:45 AM
…poslije nje, muzika je konačno stala. ne znam zašto, ali je stala. okrenuo sam se na drugu stranu i sklopio oči.
s ljubavlju i mržnjom…
KOMENTARI