Zar ne osjećate kao da se sve što je lijepo i divno gasi i nestaje? Toliko lijepih, romantičnih stvari, divnih stvari koje možete uraditi za druge osobe, a ne radimo ih.
Sve je izgubilo svoju ljepotu i sve postaje tako mehaničko. Želim nešto prije Instagrama. Prije društvenih mreža. Prije ovog vremena kada možeš pročitati kompletnu biografiju osobe, a da je nikada nisi vidio. Treba mi ono vrijeme kada si trebao skupiti hrabrosti da priđeš nekom i pitaš za broj. Onda da se naredna tri dana kopkaš oko toga kada je nazvati. Treba mi to.
I treba mi neko ko će mi ostavljati poruke ujutro i poželjeti dobar dan. Pokazati koliko ti je stalo do osobe i koliko je zapravo voliš. Te male stvari kao što su dobro jutro i znaj da te volim. To znači ljudi, mnogo. Nemojte nikada to zaboraviti. Samo joj ostavite nešto. Niste ni svjesni koliko je lijepa ta poruka za dobro jutro, koliko je lijepo pročitati jednu.
I zašto ljudi dovraga više ne pišu pisma? Onaj jebeni zvuk messengera je nešto čemu se radujemo? Nema ništa lošeg oko toga, ali ljudi, čitati nečiji rukopis je jedan kompletno drugi univerzum. Kad neko sjedne, uzme olovku i papir i napiše vam nešto, niste ni svjesni koliko vas ta osoba voli. Uzela je trenutke svog života da bi sjela i vama napisala pismo, da bi svoje misli stavila na papir, svoje osjećaje poklonila vama i rekla da vas voli. To je ono što je lijepo, to je ono što ne može svako. Jebeno zvono messengera, to može svako.
Volim pisma, volim ih jer pokazuju da je osobi stalo. To je ono što cijenim.
I kad smo prestali čitati knjige? Kad smo se prestali družiti uz knjige? Pitaju vas ovih dana zašto čitate. Zapravo vas pitaju to pitanje. Idioti! Nema ljepše stvari od te da sjediš sa osobom koja ti je draga i da čitate neku knjigu, ma kakva ona bila. I da započnete konverzaciju samo zbog jedne rečenice u toj knjizi. I pretvori se u nešto divno. Nešto magično i nezaboravno. Čitajte ljudi.
A tek to da više nema potrebe da se mučimo oko toga da izradimo fotografije. Volim kad mi ljudi poklone fotografije, mnogo više od nekih skupih poklona. Jer mi smo na njima. Osoba koju JEBENO voliš je na tim fotografijama i imate uspomene koje će ostati zauvijek sa tobom. Koliko je to neprocjenjivo i savršeno. Taj koncept uspomena. Ako postavim fotografiju na Instagram, mogu je zauvijek izbrisati jer je na mom Instagramu. Pogrešno čovječe. Najljepša stvar u mojoj sobi jeste taj album koji je pretrpan fotografijama ljudi do kojih mi je stalo. Koje volim.
I koliko je očaravajuća ljubav? Toliko je nježna i bajkovita, a mi se bojimo. Ja prvi, a onda svi ostali. Bojimo se reći da volimo i da nam značite. Da želim nešto više i da mi je jebeno stalo do tebe i do tvog osmijeha kada se smiješ mojim glupim šalama. I bojim se priznati to tebi, osobi koja mi toliko mnogo znači. Imam neki strah. Možeš me kriviti, ali tu je. Ali to ne umanjuje činjenicu da osjećam nešto prema tebi i da mi to slama srce na momente. Ali to je ljubav. To je ono kada ostanete bez teksta, kada šutite, ali osjećate. I volim svoje ljubavne probleme, zbog njih se još više zaljubljujem u osobu.
I toliko je divno kada ste zaljubljeni u nekog. Kada nekog gledate sa strane, nešto malo drugačijim očima. Kada im se smiješ, a u sebi misliš koliko te samo volim. To je LJUBAV!
Negdje uz sve ovo, prestali smo postavljati pitanja kao što su: koja ti je omiljena boja? Pitanje koje je toliko bezazleno, a toliko beskonačno. Znači mnogo toga, znači brižnost. Ali smo takva pitanja zamijenili razgovorima koja nemaju nikakvo značenje.
I sada je dovoljno staviti emoji katanca sa ključem na Instagram i neko zna da je tvoje srce zaključano. Da pripada nekom drugom. Nekada si zapravo morao otići kupiti taj katanac i taj ključ i onda ga zauvijek zatvoriti na nekom mjestu. Danas imamo emoji da to sve odradi za nas. Tužno je kako nema potrebe da govorimo osobi kako je volimo, možemo joj poslati emoji. Ti si sav moj svijet, baš tu, baš u ovom trenutku. Volim ovu rečenicu, beskonačna je baš poput pitanja sa bojama. I ona se može zamijeniti jednim emoji-om planete Zemlje. I nju smo vremenom zamijenili.
Kad smo prestali grliti i govoriti volim te? Šta je ružno u tome? Najljepši osjećaj je kada mogu zagrliti osobu koju volim, onako snažno samo da joj pokažem da mi je stalo. I najljepše se osjećam kada na kraju poziva mami kažem volim te i onda odgovori i ja tebe. Da, mami. Toj savršenoj ženi koju volim. Zato što je divna, zato što je magija. I ne samo njoj, već i svim drugim ljudima. Na kraju kažete volim te i nadam se da ću te vidjeti uskoro. Kažete to, rekli ste sve.
I nema ništa loše, sramotno i ružno u ovim stvarima. Bilo da ste muškarac ili žena, nakon svega samo ste čovjek. A čovjek je prelijep. Zato uradite ove stvari, počevši nakon čitanja ove kolumne. Jer ovo su načini da nekom kažeš da ga voliš, da ti je stalo i da je život lijep. A to ljudi moji, to vam je ono što život čini životom. To je zamisao koju je neko imao. Zato hajde da uradimo ovo, da volimo i da budemo voljeni.
Jer kada dođe noć i kada legnete u postelju sa svojim mislima, puštaš sebi film tog dana. Učinite da nečiji film bude lijep i divan.
Budite ta osoba.
KOMENTARI