Anel Mušanović: Ko te čuva u tom haremu?

0

Koliko su ljudi ponekad brutalni prema svojim voljenima . Povrijede te, a da to ne vide. Možda ne žele, a možda stvarno to ne vide. Onda ne znaš da li je gore ovo prvo ili ovo drugo. A ti ostaješ da stojiš, sa suzama u očima, pitaš se koga to voliš.

Drago ljeto, koliko te volim. Miris kuhanog kukuruza se širi ulicom, sve je tako realno, sve je tako fino. Ne postoji riječ sa kojom bi čovjek mogao da opiše taj trenutak koji je toliko poseban. A ti si živ u njemu i sretan si.

Ono što volim najviše kod mog grada ljeti, jeste jedna ulica. Ta posebnost koju ima ovaj grad ljeti, jeste ta ulica. Nikada jedna ulica nije bila toliko poželjno mjesto i nikada jedna ulica nije bila središe tih duhova prošlosti, kao što je ova naša. A ti naši duhovi prošlosti, kako ih samo volimo.

Dovoljno je samo nekoliko sekundi, samo jedan trenutak u vremenu i na drugoj strani ulice ugledaš jednu osobu. Tu jednu osobu koju si volio. I dok budete prolazili jedno pored drugog, možda se desi da vam se pogledi sretnu. A vjerujte meni, nema ništa ljepše od toga da vas jedne lijepe noći u Sanskom Mostu, na korzu punom ljudi, gledaju oči osobe koju ste toliko voljeli. Ako mislite da pričam samo o sebi, onda se grdno varate, jer nema osobe u ovom gradu, da ne gleda na drugu stranu ulice. Ne mora to biti iz ljubavi. Već iz onog čovjekovog, blesavog i šašavog, iz onog što će tek da proizvede ljubav. Iz pogleda.

I mi smo tu, u tom gradu, u toj magiji koja nas je obuzela. Uživamo u tim nezaboravnim momentima života dok se šetamo asfaltom koji je još uvijek topao od sunca. Neki od nas su sretni, neki to već odavno nisu. Tugu gase u alkoholu ili drugim ljudima, a bude nešto puno gore, kajanje. A onda sa druge strane, neki od nas utjehu traže u onim starim mjestima na kojima su nekad bili nasmijani. Tamo se vraćaju, jer budimo iskreni, dali bi oni mnogo toga samo da neki bivši nisu bili toliko glupi. A jesu. A najteže je kada nekog voliš, a on budala. Voliš ga, a on ima potrebu da ima puno više od onog što mu je dovoljno. Valjda takvi ne zaslužuju ono ljubavi što tvoje srce možda dati. Zar ne, srećo?

Negdje na tom šetalištu, nalaze se i oni koji pate. One osobe kojima su maske već davno postale novo lice. Ne mogu je skinuti, jer nemaju šta. Tu je i tu ostaje. Ispod nje se nalazi osoba koja želi sreću. Ispod nje se nalazi osoba koja želi ljubav. Osoba koja želi da je vole i poštuju. Da bude vrijedna. Problem je taj, nekako se uvijek okruži ljudima koji joj pokazuju upravo suprotno, da nije dovoljna. Još gora stvar jeste, kada sama zaboravi koliko zapravo vrijedi.

Negdje u tom svemu, u moru osoba i divnih osmijeha, negdje na ulazu u taj prokleti harem, nalazi se neko. Osoba koja želi da uđe, a ne može. Osoba koja traga za nekim, a ta osoba je davno isplovila iz ovog života. Našla je novi, našla je nekog ko će je čuvati, ne samo u haremu već i izvan njega. Pitanje je samo, koja je ona osoba na ovom šetalištu? Ona koja je sretan, tužna, koja pati ili možda ona kojoj treba pokazati koliko vrijedi?

Nalazim se na izlazu, ljudi je sve manje. Miris kuhanog kukuruza je nestao. Ostao je okus poraza. Samo to i tišina. Bilo je lijepo, još jednom. Možda opet bude neke prilike.

Svjetla se gase, Sanski Most tone u san. Auta opet prolaze šetalištem. Brišu svaki trag i miris ljudi koji su skoro bili tu. Svaku priču i uspomenu. Brišu i nas. Jer tako to ide, svi mi nosimo naše priče sa nama i u nama. Jer tu im je mjesto, tu im je najljepše.

Laku noć Sanski Mostu, znaš da je uvijek zadovoljstvo.

S ljubavlju i mržnjom…



Share.

Leave A Reply