Postoji li neko ko će nas promijeniti? Postoji li neko ko će nas voljeti? Kada dolazi vrijeme kada ćemo naći onu osobu koja neće otići. Sve ostale jesu. Svi ostali su sada samo još poneka rečenica na ovom blogu. Da li je ljubav izgubila smisao, ili smo samo mi ti koji nismo sposobni da volimo? Koliko god nemarni bili prema tome, ipak ona nosi tu određenu težinu. Ta riječ. Taj osjećaj. Onda shvatiš jednog dana, kada ljudi prestanu da dolaze, koliko je zapravo ta riječ značila njima. A onda i sam prestanem da se trudim da mi je stalo i da volim te osobe. Zašto bi? Zašto kada je sve otišlo dođavola i više ništa nije kao prije. A ja sam volio prošlost.
A onda opet sa druge strane, koliko god se pretvarao, ne mogu da izbrišem te slike iz glave. Ne mogu zato što su tu, zato što su se desile, zato što i dalje postojimo. Sada možda u nečijim drugim rukama. U nečijim drugim riječima. Nažalost, još uvijek u onim istim srcima. Ljubav nije nešto što zgužvaš pa popraviš. Ne možeš je popraviti, ni ispeglati, a ponekad je ne možeš ni vratiti.
Ponekad je to zbog toga što je nikada nije ni bilo. A nekad zato što ta osoba jednostavno više nije tu. Među nama. Među živima. Ponekad, ona ljubav koju želimo najviše jeste ona koju nikada više nećemo imati. Ali to ne znači da je nekada nismo imali, i da ona nekada nije bila ono zbog čega su mnogi imali osmijeh na licu.
Ja još uvijek čuvam neke osobe u svom srcu. Čuvam ih zbog toga, što sam ih nekad volio. Što sam nekada, davno nekada, prema njima nešto osjećao. Bila je to ljubav. Ono što je ostalo sada jeste samo jedna strana priče. Ona moja. Nemojte pomisliti da sam osoba koja živi od prošlosti. Ja sam osoba kojoj je prošlost mnogo bitna. Zbog nje danas pišem ovo.
I koliko god se ponekad trudili zaboraviti, potisnuti neke ljude, neke osjećaje i neke uspomene, ne možemo. Jer nismo svi isti, i svima nam je stalo na drugačiji način. Meni je stalo mnogo više i ja to znam. I drago mi je zbog toga. Sretan sam jer je za mene riječ ljubav nešto što je veliko, nešto što ako ti dam jednom, zauvijek ćeš imati. Bez obzira koliko udaljeni bili, koliko se sjećamo jedni drugih, koliko sada pričamo i koliko se viđamo. Ako sam te volio u jednom trenutku, onako istinski, onako sa strašću, onako sa srcem, onda te još uvijek volim.
Ali život se nastavlja, sa ili bez nekih osoba. Mi moramo dalje, moramo da proživimo sve one trenutke sreće. Ako ti ikada bude teško, ako ikada poželiš da plačeš, sjeti se da si nekada, u jednom trenutku svog života, nekad kad je sve bilo drugačije i kada smo mislili da će ova ljubav trajati zauvijek, imala nekog ko te je volio, ko je u tebi vidio nešto prelijepo i magično. Nešto što nije vidio u drugima. Nešto što si bila ti. Kada se sjetiš toga, sjeti se da te i dalje voli. Onda ustani, obriši suze i nastavi. Jer to je ljubav. Zbog nje ćeš biti sretan, tužan, nasmijan, uplakan, sjeban. Ali ćeš zbog nje i da se osjećaš posebno.
Zbog nje ćeš uvijek imati onu osobu koja će te voljeti, ma gdje ona bila.
Anel Mušanović
S ljubavlju i mržnjom…
KOMENTARI