Anel Mušanović: said he

Anel Mušanović: said he

let's go said he
not too far said she
what's too far said he
where you are said she

Nije stvar u tome da ne znamo šta nas čeka, pa zato svjesno radimo ono zbog čega kasnije ljudi budu tužni. Stvar je u tome da znamo šta nas čeka i opet, čak i s tim saznanjem, mi želimo biti tužni. Ljudi su čudna sorta, svaki na svoj način, svako na svoj vrisak.

Mnogo kasnije, kada shvatite gdje ste pogriješili, koga ste voljeli i šta niste imali, ostaje vam najljepši dio čovjeka, tuga. Pitam se, postoji li išta ljepše na čovjeku, od tuge koju nosi na sebi? Način na koji je nosi, želja koju ima da je se otarasi i utjeha koju sebi ponavlja: ono što me ne ubije, samo me ojača. Nije da Niče nije bio u pravu, samo on je bio Niče.

Da li vi to vidite? Da li ikad vidite ljude koje ste izgubili, momente koje ste prošli, iskustva koja ste stekli, muziku koju ste poslušali, filmove koje ste pogledali, umjetnost kojoj ste svjedočili, prijateljstva zgažena na čekanju zelenog svjetla i sebe. Da li vidiš kako sve brzo prolazi i opet, čak i s tim saznanjem, ti odlučiš da vrijeme tretiraš kao ugašeni vulkan.

Osjećam se jačim, stvarno ne znam zašto ali osjećam. Mislim da je dvadeseta bila jedan veliki krešendo, a s njegovim krajem otišlo je mnogo ljudi. Nikada neću zaboraviti tebe. Način na koji je tvoja žuta bluza mirisala na sunčano jutro i tvoj dodir tihog laneta u najvećoj dubini šumske flore. Pisci mogu da budu najveći gnjaveži ponekad, mogu da pišu najveća sranja, a onda opet, oni su beskonačni. Samo misao koju imam o sebi. Zar nije prelijepa?

Možda se već sad pitate kakav je ovo tekst, ko je on i možda ono „koji kurac“. Ako još uvijek nisi shvatio/la ovo si ti i razgovaraš sa mnom. Imam toliko misli koji prolaze, teško je izabrati nešto. Nemoj se prevariti, ovo nije nekakva glupost ispisana tek tako, ovo je umjetnost. Pronađi je. Pitam se ponekad koja je posljednja misao koja prođe nekom kroz glavu prije nego što se ubije. Šok! Samoubistvo! Pronađi je. Ali to je posljednja stvar na koju pomisli, ne izgovoreno, ali ono tik pred crnilo. Tama…

Sve ljubavi nisu sretne. Naprimjer one koje se pojave u nedostatku seksualne želje za istom, probuđene u pogrešno vrijeme i s pogrešnom osobom. Želite jedno, dobijete drugo, povrijedite sve. Ili one gdje vam nije stalo toliko da se potrudite da osobi koju volite pokažete koliko vam je stalo do nje. Da je jebeno volite. Tako je jednostavno čovječe, zašto moraš komplicirati stvari? Uzmi je i voli je. Prelijepo je.

Da ljudi, istina je, vratio sam se. Lijepo je bilo odmarati, ali treba raditi, ožiljke treba ispisati, doživjeti nove umjetnosti, poslušati novu muziku i pogledati nove filmove. Treba živjeti. A ako znate mene, znate koliko ja uživam u tome. Pitam se sad, da li vas ovako šta može dodirnuti? Nešto što ni sami ne razumijete jer je ispisano od strane apsolutnog luđaka koji zadovoljstvo pronalazi u najvećim apstrakcijama ljudskih mementosa. 

                                                                                             

S ljubavlju i mržnjom…

P.S ako ste pročitali ovo, čestitam, stigli ste do kraja. Ako niste pronašli umjetnost, molim vas vratite se na početak, jer ste jebeno propustili poentu ove kolumne. all love. Anel. 

KOMENTARI