“Balada o prolaznosti”

I ne znajući da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: “Kopno!”
a gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.

Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli –
odredit ćemo drugo.

Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet –
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali
dobijali smo manje,
ali mislili smo – to je
tek privremeno stanje.

Kad gubili smo život,
govorili smo: “Neka”
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.

U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo
da samo put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć doviđenja.

~ Arsen Dedić, “Balada o prolaznosti”