U vrijeme kada svako, u svakoga sumnja. Ima jedan viječiti optimista, koji smijehom strah pokrije, uvijek kad ga sretnete. Radi se o mladom i talentovanom treneru koji se duži niz godina sa uspjehom dokazuje u omladinskom i ženskom nogometu. Radi se o kapitenu šampionske ekipe Rudara iz Kamengrada i nogometašu MNK Sparta Sanski Most.
Besim Burnić Beha je prve nogometne korake napravio u Rudaru iz Kamengtada, da bi karijeru nastavio u omladinskim selekcijama Podgrmeča. Generacija juniora Podgrmeča u kojoj je igrao, spada u jednu od najboljih u istoriji kluba, plasirala se u polufinale juniorskog kupa BiH 2008. godine.
Na putu do finala Kupa BiH, protiv Zrinjskog iz Mostara, ispriječio se tada najmoćniji omladinski klub, Radnik iz Hadžića, za koga su igrali najveći talenti iz regije. Osim Burnića, za juniore Podgrmeča su tada igrali izvanredni golman Mirza Hamzabegović i ubojiti centarfor Sadin Seferović.
Burnić je kapiten šampionske ekipe Rudara iz Kamengrada i finaliste Kupa NS USK. Ostaće zapisan kao član prvog tima u prvoj prvenstvenoj sezoni MNK Sparta Sanski Most.
Ipak, kao igrač još nije rekao posljednju riječ i od njega očekujemo nove pobjede i uspjehe.Jedan je od najmlađih prvoligaških trenera u BiH, koji je osvojio šampionsku titulu Prve lige Federacije BiH te igrao finale kvalifikacija za ulazak u Premijer ligu BiH.
“Na samom početku me i nije zanimao toliko ženski nogomet, ali sam krenuo taj put iz primarnog cilja da pomognem malim djevojčicama da prepoznaju prave vrijednosti života, da ih odmaknem od “varalica” modernog doba, da ih povučem sa ceste, kako bi shvatili da nije sve u tome da budu “cool” u društvu, da koriste i rade neke stvari samo da bi bili kao neki drugi . . . ” priča Burnić o svom trenerskom poslu i nastavlja:
Protivio sam se svemu što nije u znaku sporta, što nije u cilju zdravog tijela i duha, bilo to alkohol, cigarete ili neke druga slična sredstva. Jednostavno to je bio moj stav kojem sam težio kroz čitav trenerski period, nekad mi je to više išlo od ruke, nekad manje. Bože moj, vremenom sam zavolio ženski nogomet, pa sam se šakom i kapom borio za Sanu 2014.
Mnogo uspona, mnogo padova, nekad osmijeh, nekad suza, pa bude i svađe ali to je normalno u svakoj porodici, pa i u ovoj našoj maloj. Iako se treneri cijene po uspjehu, te znajući mene kakav sam, sigurno sam čovjek koji ne voli da gubi, ali u ovom klubu u prvom planu mi nije uopšte bio uspjeh. Nekako su mi bile važnije druge stvari, jer za mene ovo nije samo bio običan klub. Ali eto, ostaju uspomene.
Ostaju neke utakmice, neki trenuci . Prva utakmica koja se odigrana u Donjem Kamengradu, humanitarna utakmica za malu Ajlu, utakmica na Kampu Sarajeva kada su “ćuskije” padale, utakmica za 3.mjesto u Italiji protiv Südtirola, prva prvenstvena utakmica koja je odigrana u Sanskom Mostau i mnoge druge.Ostaju trenutci koji će mi zauvijek ostatii u glavi . .
Dihine suze u Italiji, Azrine za 18-ti rođendan, treniranje na kamenjaru kada nismo imali terena. Taj period je bio za nas od ogromnog značaja, možda i prekretnica koja nas je digla iz mrtvih i ojačala do maksimuna. Hiljadu zadaća urađeni, hiljadu lektira, nekad brat, nekad mama, nekad i rame za plakanje, a nekad i “najgora” osoba na svijetu. .Ali sve je to sastavni dio sporta, ne može sve biti idealno i dobro je što nije idealno. Treba učiti iz grešaka kako ja, tako i sve one s kojim sam se prije svega družio u nekom periodu.
Mislim da bih mogao knjigu napisati o svemu, ali neke stvari će sigurno ostati zakopane u meni. Želio bih se zahvaliti svim ljudima koji su me podržavali na ovom putu, zahvaljujem se i onima koji nisu me podržavali, onima koji su me kritikovali a i savjetovali. Želio bih se zahvaliti svim onima koji su meni i curama ustupili svoje terene kada nismo imali gdje da treniramo. Želio bih se zahvaliti i svim trenerima na korektnom i prijateljskom odnosu tokom svih godina, upoznao sam mnogo dobrih ljudi, pronašao sam mnogo dobrih prijatelja bilo to iz Mostara, Sarajeva, Srebrenika , Bijeljine ili Novog Grada.
Želio bih se zahvaliti i selektorima omladinskih reprezentacija koji su imali povjerenje u mene i moj rad, čast mi je što sam i s njima imao korektan i prijateljski odnos. Ponosan sam na sve cure koje su obukle dres “Jedne jedine” od Velide pa do Ajne s kojom sam i radio zadnje vrijeme individualno. Možda je i simoblično to baš da je Ajnić sa šesticom na leđima postigla gol protiv Makedonije.
Vjerujte da niko nije bio ponosniji od mene. Želio bih se zahvaliti i svim roditeljima koji su dopustili da im treniram i na neki način odgajam djecu, jer je za mene to predstavljalo veliku čast, odgovornost, a i na neki način veliki izazov.
Vjerujte da sam prosto uživao i radio s osmijehom na licu. Slijedite svoje snove, vjerujte u sebe, nemojte puno razmišljati, 80% toga je negativno, ustanite i borite se za sebe, klonite se negativnih ljudi, nemojte slušati šta okolina kaže, pokušajte svaki dan učiniti nešto dobro za sebe i ljude koje volite. “Zaključuje svojevrsan monolog Besim Burnić.
Vjerujemo da će Besim Burnić Beha u budućnosti donijeti mnogo dobrog našem gradu, nadamo se prvog premijerligaša, kako svojim znanjem tako i veoma lijepim osmijehom i ponašanjem koji on donosi sa sobom.
KOMENTARI