Alfred Josef Liepe, porijeklom iz grada Burg u Njemačkoj, borio se tokom Drugog svjetskog rata na prostoru Bihaća na strani njemačke vojske, djelujući kao logističar. S obzirom da je u Bihaću boravio četiri godine u ratu, nakon njegovog završetka u Bihaću je odlučio i ostati.
Alfred Josef Liepe, porijeklom iz grada Burg u Njemačkoj, borio se tokom Drugog svjetskog rata na prostoru Bihaća na strani njemačke vojske, djelujući kao logističar. S obzirom da je u Bihaću boravio četiri godine u ratu, nakon njegovog završetka u Bihaću je odlučio i ostati.
U Gradu na Uni upoznao je i Bišćanku, lijepu Luciju, u koju se zaljubio, a nakon određenog vremena je i oženio. Kao plod njihove ljubavi, daleke 1949. godine, rodio se junak naše priče Hans Siegfried Liepe.
“Rodio sam se u Bihaću prije 67 godina u naselju Midžić mahala”, priča na početku razgovora za Klix.ba Hans Siegfried Liepe.
Hansov otac podučio prvu generaciju automehaničara u Bihaću
“Otac mi je po zanimanju bio visoko kvalifikovani mehaničar”, nastavlja priču Hans, “a u Bihaću je poslije rata ostalo preko 200-300 različitih vozila, tenkova, kamiona, automobila, pa su ga partizani odlučili zadržati kako bi on to sve pazio, popravljao i brinuo se o tom voznom parku jer niko drugi nije znao. Nešto kasnije, otac je u jednoj školi čak podučio i prvu generaciju automehaničara u gradu Bihaću”, kaže Hans.
Ipak, Alfred Liepe nije se dugo zadržao u Bihaću. Nedugo nakon otvaranja granica poslije rata, Hansov otac je odlučio posjetiti roditelje u Njemačkoj. Iz različitih razloga, kako Hans kaže, nikada se više nije vratio. Gore se oženio, dobio još djece, a Hans je ostao u Bihaću sa majkom, koja se, s druge strane, nikad više nije udavala.
Tokom 1971. godine i Hans je otputovao u Njemačku u potrazi sa poslom, gdje je i radio dvije godine. Međutim, ubrzo je shvatio da ne može bez Bosne, i odlučio se vratiti nazad.
Prvim akordima podučavao Tonija Jankovića i Alena Islamovića
U mladosti se jednom ženio i, kako kaže, nije išlo, pa je shvatio da mu je najbolje samom. Tako od rodbine sa majčine strane, ima samo dajdžu u Njemačkoj.
Hans voli čitati filozofska, historijska, teološka i djela iz psihologije, a od najmlađih dana gaji ljubav prema muzici i slikarstvu. Priča nam i neke interesantne momente iz tog perioda.
“Anto Toni Janković, prvi pjevač Divljih jagoda, i Alen Islamović, kao djeca su dolazili kod mene i ja sam ih učio svirati prve akorde na gitari. Pred njima sam svirao hitove Beatlesa, Rolling Stonesa, Boba Dylana i drugih, a oni su me pozorno slušali. S druge strane, bavim se i slikarstvom skoro cijeli život, tako da sam mnogu djecu u Bihaću podučio osnovama u slikarstvu, a danas je od te djece, petero završilo likovnu akademiju i postali su akademski slikari”, prepričava Hans.
Njega u Bihaću znaju skoro svi, i stariji i mlađi. I dobar je sa svima, i starijim i mlađima. I sa Hrvatima, i sa Bošnjacima, i sa Srbima. Isto tako, ističe da je jako “kivan” na nacionalizme i podjele.
“Moji su prijatelji svi muslimani. Ja u kući imam Kur'an i Bibliju. Nisu vjere nizašto krive, krivi su ljudi koji ih koriste za neke svoje interese. Moja kuća u Bihaću se nalazi na razdiobi između katoličkog i muslimanskog stanovništva. I nikad me niko nije pitao ko sam ni šta sam, niti je neko drugi nekog pitao šta je on. Međutim, u posljednjem ratu su nas podijelili i to se i danas osjeti”, konstatira Hans.
U ratu ga odbili mobilizirati jer je “nacionalna manjina”
On ističe i interesantan detalj iz rata koji je devedesetih godina prošlog vijeka zahvatio našu zemlju.
“Iako sam na osnovu oca mogao otići u Njemačku, a na osnovu majke u Hrvatsku, što su mnogi i radili u tom periodu, odlučio sam se prijaviti kao dobrovoljac. Pozvao sam telefonom Armiju BiH, odnosno Peti korpus, i kazao im da želim braniti državu. Nakon nekoliko trenutaka, kada je čovjek iz Armije provjerio moje podatke, rekao mi je: ‘Pa ti se zoveš Hans Siegfried Liepe! Ti si nacionalna manjina i ne moraš na liniju!’ Rekao sam mu: ‘Kako ne moram bolan, moram braniti svoju avliju i zavičaj!’ On mi je odgovorio da ne moram, ali da, ako hoću, mogu se raspitati kod HVO-a. Nakon toga, javio sam se HVO-u, međutim, i oni su mi rekli istu stvar, da sam nacionalna manjina i da ne moram na front. Ipak, na moje insistiranje oni su me primili, tako da sam rat proveo u HVO-u”, prepričava Hans, dodajući da je kasnije čak dobio i brojna odlikovanja za svoje učešće u ratu i dobio čin satnika.
Hans kaže da kod sebe primijeti “nešto njemačko”.
“Perfekcija na primjer. Sve što radim to mora biti odrađeno vrhunski i maksimalno dobro. Temeljita priprema za sve. Ili primjerice, nikad nisam neki fizički posao odradio, a da nakon toga nisam oprao alat. Međutim, najviše se osjećam Bosancem. Iako imam i hrvatsko porijeklo i katolički odgoj, pa često i boravim u Hrvatskoj, i dalje se nekako osjećam pravim Bosancem”, iskren je Hans.
Kada smo mu skrenuli pažnju na to da mnogi Bosanci i Hercegovci traže načina da pošto-poto napuste ovu zemlju, Hans nudi i nešto drugačije viđenje stvari.
“Šta je mene odvratilo iz Njemačke? Njihova hladnoća, bezosjećajnost i odsustvo emocije. Oni su narod od obaveze, discipline i bez emocije. Ovdje emocija preovladava. Ja kad sam bio u Njemačkoj i kad sam rekao svojoj gazdarici, kod koje sam stanovao, da nigdje nisam radio do 22. godine, ona mi je rekla: ‘Kakva je to mater? Ona nije normalna. Ti bi meni radio već u 18-toj godini!’ A ja je pitam gdje je njena kćerka, pa mi kaže: ‘Eno je radi i stanuje, treća kuća od moje!’ Pazite to, ja kod njen stanar, a njeno dijete je podstanar tri kuće dalje. Kakvi su to principi i ideali, recite mi molim vas?”, pita se Hans.
“Ja sam Unu pio…”
S druge strane, on tvrdi da je iz dna duše zavolio ovu državu, Bihać i naše ljude.
“Ja sam Unu pio. Volim ovaj grad i srastao sam sa njim. Kad sam otišao u Njemačku, nostalgija me vukla i morao sam se vratiti. Ja sad mogu otići u Njemačku, ali ne mogu bez ovog grada, ove rijeke, slika pored Une, svoje lađe u kojoj se vozim, bez pite i kljukuše. Volim ove ljude, iako su ponekad i ljuti, i kivni i ‘neotesani’ što se kaže, ali njihova neotesanost je mnogo bolja nego uljudnost svih zapadnih građana i Evrope. To je uljudnost samo iz interesa i ništa drugo”, kaže Hans.
On ističe da naprosto osjeća dušu među našim ljudima, bez obzira na nacionalno ili bilo koje drugo porijeklo.
“Ovdje su ljudi topli. Baš sad ovu zimu sretoh svog komšiju Jusu pored prodavnice. Zima pravo jaka, on u džemperu. Vidim, sav se trese. Pozdravim ga i pitam: ‘Jusufe, ima l’ zime?’ A on, sav zagrcnut koliko se trese, odgovori: ‘Ma kakve zime!’. E to je naš čovjek, to su naši ljudi. On u inat ne prizna da mu je hladno. Jednostavno, iz nas izbija toplota i optimizam i nema mjesta nikakvom pesimizmu”, kaže na kraju Hans.
Redovi iznad samo su neki od detalja koje nam je Hans otkrio, dok ostale, zbog skučenosti prostora nećemo moći prenijeti. Nećemo ni pominjati nezgodu iz djetinjstva, kada je posuda od 20 litara vrele vode pala na njega, zbog čega je godinu dana ležao u bolnici u Zagrebu i bio “otpisan” od svih; činjenicu da je svoga polubrata i polusestru, putem društvene mreže Facebook, pronašao nakon više od 60 godina, i prvi put će ih upoznati ovog ljeta u Njemačkoj; da je sretan i zadovoljan u Bosni i Hercegovini sa svojom, skoro minimalnom, penzijom koju je zaradio u bihaćkoj Žitopreradi; da u slobodno vrijeme i pristojno zaradi na osnovu svojih vrhunskih slika…
KOMENTARI