Mnogi od nas su introverti, radije se sklupčaju u toplini svog doma uz knjigu i film nego da izlaze van. No, jedna čovječja ribica postala je u tom smislu svjetski rekorder.
Čovječja ribica (Proteus anguinus) je vodozemac koji živi samo na području Dinarida. Obitava u podzemnim vodama krškog reljefa Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore.
Jedno od rijetkih mjesta u Bosni i Hercegovini gdje je zabilježeno prisustvo čovječije ribice, endemične životinje koja živi duboko u mraku podzemnih voda, je jezero zvano Bobijaško oko, koje se nalazi na širem području mjesta Lušci Palanka, dvadesetak kilometara od Sanskog Mosta.
Prilagodila se životu u potpunom mraku: ima blijedu kožu i nema razvijene oči. Može živjeti desetljećima, a ponekad čak i do stotinu godina.
Sjede i ništa ne rade
“Samo sjede i ništa ne rade“, rekao je Gergely Balazs sa Sveučilišta Eotvos Lorand u Budimpešti za čovječje ribice koje žive u europskim špiljama.
Do sada su znanstvenici većinom proučavali primjerke u zatočeništvu jer način života ovih vodozemaca otežava praćenje u prirodnim uvjetima. No, Balazs i njegovi kolege uspjeli su napraviti jedno od prvih dugotrajnijih istraživanja čovječjih ribica u divljini, piše New Scientist.
Pratili su primjerke koji žive u špilji Vruljak 1, u Bosni i Hercegovini. Između 2010. i 2018. godine više puta su odlazili u špilju i označavali čovječje ribice ubrizgavajući im u repne peraje jedinstveni crni pigment. Svaki put kada bi ponovno došli u špilju, pogledali su gdje se sada nalaze označeni primjerci. Sveukupno su pratili 19 čovječjih ribica.
Jedan primjerak se nije pomaknuo više od sedam godina
Većina njih se pomaknula sa svoje prvobitne pozicije za manje od 10 metara godišnje, prosjek je bio oko 5 metara tokom godine dana. Najaktivnija jedinka pomaknula se čitavih 38 metara u 230 dana. No, najveći introvert među čovječjim ribicama ostao je na istome mjestu 2569 dana, odnosno više od sedam godina.
„Moguće je da su čovječje ribice ipak aktivnije nego što smo to mi zabilježili jer nismo mogli pratiti njihove svakodnevne aktivnosti. Možda su se kretale u krug ili unutar vrlo ograničenog područja“, rekao je Balazov kolega Gabor Herczeg.
No, znanstvenici smatraju da ovakav neaktivan način života ima smisla za čovječje ribice. One su grabežljivci koji koriste strategiju – sjedi i čekaj, objašnjava Balazs.
„Njihov plijen su mali rakovi, koji se rijetko pojavljuju. Čovječje ribice stoga učinkovito štede trošenje energije tako što mirno sjede i usporavaju metabolizam dok se plijen ne približi. Mogu na ovaj način bez hrane preživjeti godinama”, dodao je.
Istraživanje naziva Extreme site fidelity of the olm (Proteus anguinus) revealed by a long‐term capture–mark–recapture study objavljeno je znanstvenom časopisu Journal of Zoology.
KOMENTARI