23. jula 1992. godine, 13 000 ljudi je prinudno predalo svoju imovinu ne samo dojučerašnjim komšijama, nego i došljacima iz okolnih sela, koji su zauzeli grad, a nesrbe hapsili i odvodili u zloglasnu zgradu nekadašnjeg Vatrogasnog doma, hotel “Una” ili na stadion NK “Sloboda”, gdje su brojni muškarci premlaćivani i zlostavljani. Džamije u Bosanskom Novom su porušene, a gradić je dobio novo, tadašnjoj vlasti adekvatno ime – Novi Grad. Učiteljice su svojim đacima u školi davale mizerno objašnjenje da je gradu samo vraćen njegov prvobitni naziv, Castrum Novum.
U toku agresije na našu državu, ubijeno je 248 Novljana nesrpske nacionalnosti. Njihove kuće su najprije obilježavane brojevima i znakovima, a zatim su preko noći nestajale čitave porodice, kako u okolnim selima, tako i u samom centru grada.
Nakon prvog vala progona, ljeta 1995., preostalim je Bošnjacima, većinom starima i ženama s djecom, preporučeno da i oni napuste svoj grad. U nekoliko autobusa su prevezeni do linije razgraničenja na području Teslića, odakle su pregazili rijeku Blatnicu, tražeći put u slobodu. Najveći broj izbjeglica utočište su potražili u Zenici, odakle se vraćaju u Krajinu i naseljavaju u Sanskom Mostu, gdje i danas živi veliki broj Novljana.
U Bosanski Novi, ili zvanično Novi Grad, vratio se veoma mali broj nekadašnjeg stanovništva.Oni se svakog 23. jula prisjećaju progona i pobijenih sugrađana, bez ijednog spomen obilježja u samom centru grada i bez kazne za počinioce etničkog čišćenja. Za ubistvo duše jednog grada, nema okrivljenih.
KOMENTARI