instant fap
NaslovnicaBlog

Čarolija Sabitovog bostana/ IN MEMORIAM SABIT SALEŠ

Čarolija Sabitovog bostana/ IN MEMORIAM SABIT SALEŠ

U djetinjstvu smo čvrsto vjerovali kako najslađi bostan u Sanskom Mostu prodaje Sabit Saleš. Govorilo se kako ga dovozi iz Makedonije, gdje na prostranim oranicama oko Strumice i Kavadaraca, okupane suncem juga, rastu najslađe i najukusnije lubenice na svijetu.

I zaista, kada danas razmišljamo o ovoj slatkoj deliciji čini nam se da nikada nismo i nećemo jesti lubenice kao što su bile Sabitove. Izabrati dobru i ukusnu nije bilo jednostavno, a djeca su najviše voljela kada bi očevi, po povratku s posla, kući donijeli jednu takvu.

Zamislimo jedno ljetno popodne, petak je i kraj radne sedmice. Sunce nemilosrdno prži dolinu Sane, a jara i zgusnut vazduh iskrivljuju oblike po sanskim ulicama. Otac je u bijeloj košulji, s nehajno prebačenim sakoom preko lijevog ramena, u desnoj ruci nosi aktovku. Nekako, tog ljetnog poslijepodneva ispred Sabitove piljarnice srelo bi se puno naših očeva.

Svako od njih bi pogledom dugo mjerkao gomilu nabacanih lubenica pokušavajući pronaći onu pravu. Otac bi upro prstom i Sabit bi potom lijeno ustao iz debelog hlada, žmirkajući očima kao mačak, pa bi nekoliko puta prstom kucnuo po izabranom bostanu pažljivo osluškujući jeku. Potom bi i otac učinio isto. Otac i Sabit bi se značajno pogledali i trgovina je bila sklopljena, a djeca bi svaki put zadivljeno vjerovala da je kupovina dobre lubenice neka vrsta tajne čarolije i nešto što običan čovjek nikada ne može naučiti.

Sabit bi potom ravnodušno uzviknuo: „Aaaaa, dooobraaa!“, lubenicu bi stavio na vagu i izmjerio težinu. Otac bi ponio bostan u desnoj ruci, kao bacač kugle, dok bi u lijevoj nespretno pokušavao nositi preostale stvari. Očevi bi u isto vrijeme dolazili kući, spuštali bostan među cipele i vješali sakoe na stare ofingere. Potom bi vadili maramice i brisali oznojena čela, pa bi bostan slavodobitno unosili među ukućane. „Evo ga, od Sabita je, sladak kao med.“, izgovarali bi s velikim smješkom.  Majka bi donijela veliki nož, a otac bi jednim potezom prerezao bostan na dva dijela. „Ako puca dok se reže, dobar je!“, govorio bi, a bostan je svejedno pucao.

Otac je jeo i pljuckao košpice, djeca bi ga oponašala, ali bi njihove košpice redovno, umjesto na stolu, završavale na podu. Majka ne bi zaboravila reći kako je lubenica zdrava za bubrege, ali da nakon nje ne treba piti vodu jer se može dobiti proljev. Nikada se nijedna lubenica nije pojela cijela i uvijek bi ostao komad koji je završavao u frižideru.

Otac bi potom otišao da prilegne, a majka zaprijetila prstom djeci da ne galame. Djeca su više voljela tamnozelene lubenice, ne zato što su bile slađe, već što im je utroba bila crvenija. One svijetle, tigraste, su jednostavno po našim mjerilima bile lošije dizajnirane i manje privlačne. Dešavalo se, jednom u stotinu godina, da majke kupe lubenicu.

Nikada nije bila slatka, iako su majke tražile da im prodavač izvadi čep, da probaju ono što kupuju. Nikada nijedan otac nije tražio da mu se izvadi čep, time bi magija kupovine bostana nepovratno nestala. Prodavao je Sabit svoje lubenice cijelu vječnost, a onda smo ih prestali kupovati i jesti, a da niko ne zna zašto i zbog čega.

Svu sansku djecu, koja su u međuvremenu postali odrasli ljudi, ražalostila je vijest da je Sabit Saleš otišao na drugi, bolji svijet i sa sobom odnio čaroliju bostana. Čini nam se da ti plodovi nikada neće biti tako slatki  i ukusni jer je zauvijek prošlo vrijeme očeva koji poslije posla u Sabitovoj piljarnici kupuju i svojoj djeci nose slatke lubenice.

Zlatan Čekić

 

KOMENTARI