instant fap

Civilizacijska crta

Civilizacijska crta

U Prijedoru se 31. staje na crtu, a ta crta nije etnička, već civilizacijska.

Piše: Nedim Jahić

Prijedorčani i Kozarčani su na nogama širom svijeta. Satko Mujagić, koji u Holandiji već godinama djeluje na podizanju svijesti o zločinima koji su se dogodili u ovim krajevima, posljednje dvije sedmice je posvećen organizaciji prikupljanja pomoći za mjesta koja su najviše stradala.

„Kozarac je još jednom dokazao da je najveći mali grad na svijetu. Ne volim o ratu ovih dana, ali nakon 1992, nakon svih negiranja zločina u Prijedoru, nakon više od 1.800 žrtava u Kozarcu, ići i dijeliti pomoć 2014, bez obzira kome ona ide, mogu veliki ljudi“, glasi njegova poruka na jednoj od grupa za koordinaciju pomoći putem socijalnih mreža.

***

U samom Prijedoru mnogo je razočarenja. Iskustvo prošlosti povezuju sa teškim bremenom današnjice. Ni lokalna ni tzv. nacionalna politika nisu postigle da se na prostoru ove opštine oda počast, te obilježe mjesta zločina, a grubi nemar prema živima samo je nastavak negiranja žrtve i mrtvih dok se 31. maj približava, te se zajednica opet vraća na problem suočavanja sa mračnom stranom historije.

O 31. 5. širi krug javnosti zna mnogo, i to prije svega zahvaljujući različitim aktivnostima i idejama iz Prijedora, kakve su potekle iz udruženja žrtava, ali i kroz šire građanske akcije – poput Inicijative „Jer me se tiče“. Riječ je o posljednjem danu maja 1992. godine koji je označio početak genocida, premda je već cijeli peti mjesec prošao u masovnim stradanjima i teroru koje su nametnule vlasti lokalnog SDS-a.

Prije 22 godine lideri Srpske demokratske stranke po nasilnom preuzimanju kontrole institucija izdali su niz naredbi, među kojima je i ona od 31. 5. kojom se se Bošnjacima i Hrvatima nalaže da obilježe svoje kuće bijelim čaršafima te istaknu bijele trake na rukavima kao potvrdu lojalnosti novim prijedorskim vlastima.

Razmjere zločina u ovom gradu predočene su kroz brojeve žrtava i nestalih sa ovog područja, fotografije koncentracionih logora koje su obišle planetu, a od prošlog 31. maja desit će se još dvije važne stvari za podizanje svijesti ‘neutralnih posmatarača’ o onome šta se dogodilo.

Prva je odluka Žalbenog vijeća Haškog tribunala, od 11. 7.2013, kojom je utvrđeno da će se Radovanu Karadžiću suditi za genocid u općinama Bratunac, Foča, Vlasenica, Zvornik, Ključ, Sanski Most i Prijedor 1992. godine, uz optužnicu za genocid u Srebrenici od 1995. godine.

Druga je otkriće Tomašice u oktobru prošle godine, najveće pronađene masovne grobnice iz ratova devedestih na Balkanu, koja je pažnju svjetske javnosti vratila na problem suočavanja sa prošlošću i negiranja zločina u Bosni i Hercegovini.

Međutim, ova istina teško stiže do prosječnog građanina entiteta Republika Srpska. Unatoč poplavama, lokalno rukovodstvo odlučno slavi 30. 5. kao Dan odbrane grada Prijedora, nudeći putem ‘javnog’ RTRS-a falsifikovanu verziju historije, obilježavajući završnicu operacija onoga što se vojnim rječnikom iz 1992. zvalo ‘čišćenjem terena’. Završetak službenog programa pred spomenikom ‘Za krst časni’ označen je intoniranjem ‘Bože, pravde’, gdje se kao nigdje drugdje u zemlji – tako javno i bez srama – slavi i ne odriče od naslijeđa krvave prošlosti.

***

Voda se povukla i najgore je prošlo. Pred povratnicima koji žive u selima oko Prijedora sada slijedi čišćenje, popravke i druga obnova, previše za jedan ljudski vijek. Rusmir Bajrić, dobrovoljac u Vatrogasnom društvu Kozarac i jedan od organizatora poznate navijačke skupine BH Fantomi, bio je među prvima na terenu u prikupljanju pomoći i obilasku ugroženih. Kozarčani su, u danima visoke vode, stigli do svih najugroženijih mjesta u Bosni, od Sanskog Mosta, Kosova, Doboja do Modričkog Luga i Odžaka. Pomoć je trebala i Prijedoru. “Posudili smo dva čamca, a morali smo ići i kamionom kroz vodu, kako bismo stigli do ugroženih”, kaže Rusmir.

No, dobre vijesti o solidarnosti ljudi i u Prijedoru je pomračio odnos vlasti. U prvim danima odsječena sela Hambarine i Bišćani, prema riječima njihovih stanovnika, niko od nadležnih nije posjetio ili pritekao u pomoć. U poplavljenom Čarakovu stare i iznemogle spasila je solidarnost i samoorganizacija povratnika. Manjak moći njihovih izabranih predstavnika, a drugorazredni status u očima prijedorskih vlasti i u vremenima prirodne katastrofe opet je na vidjelo iznio sve prepreke borbe u preživljavanju u gradu sa najvećom povratničkom zajednicom u entitetu RS.

Sedina Muratović jedna je od više od pedeset mladih ljudi koji su početkom maja mjeseca otišli u gradove širom Evrope raditi na prijavi građana BiH u inostranstvu za glasanje putem pošte. Ona dolazi iz Graboskog kod Bratunca, ali u Aarau u Švicarskoj, gradu gdje se trenutno nalazi, većina prijavljenih dolazi iz Prijedora. „Nisam ranije imala priliku da se susretnem sa ljudima iz tih krajeva, oni su divni, povezani i spremni da pruže pomoć“, priča Sedina. Njeno Grabosko nije pretrpilo štete kao druga sela u blizini Konjević-Polja, ali dijeli brigu za porodicu i prijatelje u Bosni. Dok razgovaramo, napominje mi da Prijedorčani pripremaju nove kamione pomoći za Hambarine i druge dijelove koji su pretrpjeli štetu zbog izliva rijeke Sane, ali će prikupljeno stići i do ostalih ugroženih gradova širom BiH.

Poplave su u dijaspori, kao i u Bosni, nakratko bacile izbore koji dolaze u oktobru u drugim plan: „Nastojim ljudima ukazati na vezu između njihovog učešća na izborima te onoga što se danas događa. Bez njihovog učešća povratnici u Prijedor ili povratnici u Bratunac neće imati dovoljno političke snage da mijenjaju stvari.“

***

Dok se društvo nalazi u potpunom moralnom ćorsokaku, udruženja preživjelih su još na crnim listama lokalne samouprave. Pojedinci, spremni da javno stanu na liniju uspostavljenim strukturama moći političkih elita te ukažu na činjenicu da su ljudi i dalje na dnu prioriteta postojeće vlasti, bilo kroz ono što su preživljavali ovih dana ili ono kroz šta su prošli prije dvadeset godina, vrlo brzo se marginaliziraju, a njihovo ponašanje je ‘neprihvatljivo’ za uspostavljeni sistem vrijednosti. Pojedini kompromisi se pravdaju tzv. ‘pragmatičnim pristupom’, tragovi prošlosti blijede, a sadašnjost donosi nove nevolje u kojima se opet vide obrisi diskriminacije, stigme i grubog zaobilaženja.

U Prijedoru se 31. staje na crtu. Ta crta nije etnička, već civilizacijska.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

KOMENTARI