Nisam čuo, niti pročitao, niti znam za ijednog državnika ili političara u dvadesetom stoljeću, ni na Zapadu ni na Istoku, Jugu i Sjeveru, osim rahmetli Alije Izetbegovića, da ga najveći diplomata današnjice, poput Richarda Holbrookea: “Da nije bilo Izetbegovića i da nije ostao u Sarajevu, Bosna i Hercegovina ne bi opstala.” I lorda Paddya Ashdowna: “Alija Izetbegović bio je u istinskom smislu otac svoga naroda. Bez njega sumnjam da bi Bosna i Hercegovina danas postojala.”, povezuju sa sudbinom jedne zemlje i opstanka jednog naroda.
SVETOST ŽIVOTA I DOSTOJANSTVA
Ovim dvjema ocjenama o zaslugama rahmetli Alije Izetbegovića, koje jedino Dragi Bog može nagraditi, a ljudi priznati i priznavati, može se i mora priznati treća: On je simbol, čitav život svjedok, prvi i neuporedivi promicatelj vladavine prava na temelju, za sve građane i narode, istih zakona u pravnoj državi višestranačkog sistema, parlamentarnog života, slobodnog i otvorenog tržišta; političkih prava i sloboda kroz demokratiju, proceduru, otvorenu javnost, slobodu govora, pisanja i svih medija; svetosti i nepovredivosti privatnog vlasništva i imovine; svetosti i neupitnosti vjere, života, časti, dostojanstva, razuma, porodice, potomstva, obrazovanja i rada i, konačno, ravnopravnosti ljudi i naroda u različitostima i u zagarantovanim pravima na svoje posebnosti i specifičnosti. U prašumi riječi i rečenica, koje su se izgovorile proteklih mjeseci i godina i koje će biti izricane i pisane o rahmetli Izetbegoviću, bitno je pet riječi u okviru kojih se kreće čitav njegov život. Te riječi su: Vjera, Etika, Sloboda, Kultura i Pravo. Od njega sam prvog pročitao i naučio da sva ateistička društva imaju nemoralne ljude i moralne pojedince – heroje, a sve religijske zajednice imaju moralne ljude i nemoralne pojedince. Kao što nikad u životu nije razdvajao etiku od religije, nije etiku razdvajao od slobode: “Pojam ljudske slobode neodvojiv je od etičke misli. U historiji etike, bez obzira na sve mijene koje je ova misao prošla, sloboda je konstanta svih obrta i razvoja.”
LJUBAV ZA VJERU, ETIKU I SLOBODU
Čak i u završnoj riječi na Okružnom sudu u Sarajevu 1983., u čuvenom “Sarajevskom procesu”, on je kazao: “Svu ljubav sam poklonio vjeri, etici, slobodi i porodici, a vlast – za nju nije ostalo ništa.” Više nego iko od drugih ljudi koje sam poznavao, on je znao, osjećao i bio uvjeren da je nemoguće govoriti o slobodi bez etike i etici bez religije. Tu je on, čini mi se, učenik Poslanikov: “Strah me je da ljude, utemeljeno, bude od bilo čega strah od mene.” I Kantov: “Ništa u svijetu kojem pripada čovjek i koji njemu pripada ne može se bez ograničenja nazvati dobrim izuzev dobre volje same.” Shvatljivo je da čovjek takvog kalibra ne razdvaja religiju i etiku, jer za njega je etika samo primjenjena religija u međuljudskim odnosima; zatim religiju i etiku, s jedne, i slobodu, s druge strane, jer za njega je sloboda samo ozračje religije, etike i kulture; nego je iz ljudske pameti skoro neuhvatljiva i neobjašnjiva činjenica da Izetbegović na najvišim državnim i političkim funkcijama, kada je u pitanju biološkofizički opstanak i njega i njegovog naroda, suočenom sa tragedijom kozmičkih razmjera, ne razdvaja i ne suprotstavlja religiju i etiku, s jedne, i državu i politiku, s druge strane. Moderna politička povijest teško da pamti državnika koji je, zajedno sa svojim narodom, zemljom i građanima, prošao teža i veća iskušenja, a da nije rastavio i suprotstavio državu i politiku religiji i etici. To mu danas, kad više nije živ, priznaju svi oni koji su ga poznavali. Miro Lazović priznaje: “On je bio u procjepu između vojnih i političkih prijetnji susjednih država, kao i neprincipijelnosti međunarodne politike… Kroz našu zajedničku političku aktivnost upamtio sam ga kao čovjeka kojem je na srcu uvijek bila BiH i njegov bošnjački narod koji zajedno sa Srbima i Hrvatima, treba graditi zajednički život. Pamtit ću ga kao velikog čovjeka kojem je osveta bila strana, jer je i u najtežim trenutcima, kada je padala Srebrenica i kada se očekivao opravdan bijes i srdžba kod velikog broja Bošnjaka, Izetbegović stao u zaštitu Srba u Sarajevu.” Prema izjavi i priznanju Tatjane Ljuić – Mijatović: “Izetbegović je istinski demokrata, humanista, borac za slobodu, koga su krasile smirenost i mudrost. Nije nametao svoje mišljenje, cijenio je svoje saradnike i mnogo je duha i humora imao u tako teškim situacijama.”
Nepunih devet godina bio je na robiji, ali, upitan u jednoj TV emisiji, bi li mogao navesti imena najodgovornijih krivaca za “Sarajevski proces” i svoju kaznu, odgovorio je: “Nisu krivi ljudi krive su šifre, formule na temelju kojih se vladalo.” Ne samo da nikada ni jednom životnog progonitelja nije zatvorio i kaznio, nego nijednog sa vojne, policijske obavještajne, upravne, sudske i administrativne funkcije nije smijenio. Naprotiv, neki su uznapredovali! Izetbegović nikada nije politiku i državu svodio na lično, niti je etiku i religiju prigušio državom i politikom, jer su one, svjedoci komunizma u praksi, a Kant u teoriji, bez religije i etike nemoguće: “Istinska politika, dakle, ne može da učini nijedan korak, a da se prije toga ne pokloni moralu. I mada je politika sama za sebe teška vještina, njeno sjedinjenje sa moralom nije nikakva vještina. Jer, moral pojedinca, čvor koji politika ne može da riješi čim nije sa njim u suglasnosti.”Izetbegovićev vizionarski stav na Osnivačkoj skupštini SDA u maju 1990. da su “Srbija i Hrvatska nacionalne države, a da Bosna i Hercegovina nije, i da može biti i opstati samo kao građanska republika”, dovoljno govorio. Kad smo kod prava, moj advokat u “Sarajevskom procesu” prof. dr. Rajko Danilović iz Beograda, priznao mi je da nikada u životu nije sreo čovjeka koji bolje i dublje poznaje i razumije duh prava od Alije Izetbegovića. Ostao je dosljedan. Da, recimo, nije tako, koji bi to državnik i političar kod kralja na Saudijskom dvoru, osim Izetbegovića, koji traži pomoć za svoju zemlju i narod, kritizirao višeženstvo, a da se kralj ne naljuti. O ženi kao ljudskom biću ravnopravnom, a različitom od muškarca, moja generacija saznala je iz tekstova Izetbegovića. “Žena”, kaže on, “nije ni jednaka ni nejednaka sa muškarcem, nego je različita i ravnopravna.”Na sve optužbe zašto žena ne može biti sudija u islamu, on, na sebi svojstven, jednostavan i utemeljen način, odgovara: “Onaj koga žena voli i njeno dijete ne mogu joj biti krivi, bez obzira šta su uradili. To su stvari u neizmjenjivoj naravi žene.”
DOBRODOŠAO OD TEHERANA DO WASHINGTONA
U završnoj riječi za čitav “Sarajevski proces” je kazao: “Oni koji su organizovali ovaj proces oni ne vide dalje od atara ovoga grada. Doći će vrijeme kada će studenti prava čitati ovu optužnicu kao egzemplar kako ne treba suditi.”Kao političar i državnik, Alija Izetbegović je bio valjda jedini koji je kao predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine deset godina uvijek bio i podjednako dobrodošao u Ankaru, Teheran, Rijad, Kajro, Islamabad, London, Pariz, Bonn i Washington. Da je bio hrabar, dokazuju njegova suđenja i zatvori, javno nazivanje selama u hodniku zatvora kada smo išli na suđenje, četiri godine opstanka u Sarajevu pod granatama i putovanje u Fojnicu u toku agresije, kada mu se gotovo ni jedan general nije smio pridružiti i obilazak svih linija i rovova fronta. Da nije bio surov i osvetoljubiv, najbolje znaju njegovi protivnici i neprijatelji. Koliko je dijelio egzistencijalnu sudbinu i istovjetnost života sa svojim narodom, najbolje svjedoči činjenica da je u toku četverogodišnje agresije jeo istu hranu sa jelovnika i kazana svojih vojnika.Po izričizoj njegovoj želji, ukopan je među svoje šehide na Kovačima. Koliko je bio prirodan, jednostavan i običan čovjek i lični sam svjedok. Dvije godine po izlasku iz zatvora, tokom 1988. i 1989., svoje unuke dovodio je meni u Carevu džamiju na vjersku pouku. Čekao bi ih po 2-3 sata. Kada se u ćeliju vraćao nakon posjete, suze bi orosile njegove oči na spominjanje njegovih unuka. Često je na šetnji po zatvroskom krugu znao zabrinuto upitati: “Ima li moj Bakir cigara?” Alija Izetbegović je u mnogo čemu izuzetak. Kao što mu je čitav život bio javan i čist, tako nije dopustio ni sakrivanje ni misrtificiranje svoje bolesti.Nije je prizivao, niti se plažio smrti. Toliko je volio ljude da nikada nikoga nije mogao mrziti. Nikada protiv ljudi nije govorio. Nije, čak, ni dopuštao da se pred njim govori ni o njegovim svjedocima, istražiteljima, sudijama ni tužiocima, ni protivnicima ni neprijateljima. Nikada tuđe slabosti nije pretvarao u svoje vrline niti je smatrao da je on dobar zato što je neko drugi loš.
Završavajući ovaj tekst, pred očima mi lebdi karikatura iz beobradskog Vremena s početka 1992. Na toj karikaturi trče trojica: Tuđman sa dušom u nosu, Milošević već dobro zamoren i Izetbegović koji se za njima zagrijava. Da nije u zemlji mrtav, Tuđman bi bio u Haagu; Miloševiću se sudi za genocid; a Izetbegović se, poslije svih svijetskih nagrada i priznanja, kao upotpunjena duša, vraća svome Gospodaru koji je zadovoljan sa njom i ona sa Njim.
Tekst je napisao profesor Mustafa Spahić, Alijin prijatelj još od vremena “Sarajevskog procesa” 1983. koji je sa rahmetli Alijom proveo nekoliko godina u istoj ćeliji u vrijeme suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu.
KOMENTARI