instant fap

Da li Fahrudin Radončić ima pravo da kaže: ‘Ja, Bošnjak…?!

Negativni i pogrdni etnički stereotipi, ksenofobno i šovensko baratanje etničkim porijeklom, svudprisutni su u našoj svakodnevnici. Hercegovac, Sandžaklija, Šiptar, Ciganin, balija, škutor, vlah itd, itd – to su riječi koje u intonaciji psovke i u značenju uvrede slušamo i izgovaramo svaki dan na svakom uglu. I, pravo govoreći, nije nikada bilo da nije tako bilo u ovome našem malom, umiljatom bosanskom multikulturnom džennetu. Ali žargon svakodnevnice nije drukčiji nigdje na svijetu, i ovaj se zapis ne bavi time: optuživati svakodnevnicu i ulicu što je takva kakva jest, bilo bi smiješno i besmisleno.

Sasvim drukčije stvari stoje s jezikom javnih ličnosti – političara, javnih intelektualaca, novinara, vjerskih službenika… Od njih bi se očekivalo da im jezik bude kultivirana i osviještena negacija ili korekcija jezika ulice; ogledalo u kojemu bi taj jezik vidio vlastitu rugobnost, a ne potvrdu i ohrabrenje. No, prečesto se događa upravo ovo drugo: da u jeziku javnih ličnosti ulica nalazi potvrdu svoje ispravnosti i „normalnosti“, čak i dodatnu „inspiraciju“. Još je nekako i shvatljivo, premda ne i prihvatljivo, kada takav jezik čujemo od javnih ličnosti čija je „politika“ i inače obilježena populizmom i jeftinom demagogijom. Ni pobrojati se više ne mogu Dodikovi biseri tipa „neće Srbima suditi sudije muslimani“, „Sarajevo – Teheran“ itd.

Hercegovac, Sandžaklija, Šiptar, Ciganin, balija, škutor, vlah itd, itd – to su riječi koje u intonaciji psovke i u značenju uvrede slušamo i izgovaramo svaki dan na svakom uglu. I, pravo govoreći, nije nikada bilo da nije tako bilo u ovome našem malom, umiljatom bosanskom multikulturnom džennetu. Ali žargon svakodnevnice nije drukčiji nigdje na svijetu, i ovaj se zapis ne bavi time: optuživati svakodnevnicu i ulicu što je takva kakva jest, bilo bi smiješno i besmisleno.

Prisjećamo se i skandaloznih istupa Fahrudina Radončića prije dvije godine, tada već u svojstvu predsjednika političke partije, kada je urednici Federalne televizije odrekao pravo na taj posao jer je „nebošnjakinja“, a na prigovor da u tomu ima rasističkih implikacija, slijedio je još gori odgovor: „Koliko znam, Jurišićka nije prestala biti bjelkinja.“

No, ksenofobno i šovensko tumačenje ljudi, događaja i stvarnosti putom etničkih stereotipa nije rezervirano samo za tu vrstu političara. Nalazimo ga i gdje bi se, prema nekom uvriježenom mnijenju (pokazuje se: i samome stereotipnom!) najmanje očekivalo: u medijima, među akademskom elitom, čak i u istupima vjerskih službenika, a i političara koji se deklarativno bore za sva moguća ljudska prava i slobode, za poštivanje demokratskih uzusa i pravne države.

Pa, pošto stvarnost katkad zna biti šaljivdžija, neki dan je baš Fahrudin Radončić bio predmetom takve šovenske invektive, izgovorene od formalno prvorangiranoga političara u Federaciji BiH a afirmativno prenesene u novinama s građanskom reputacijom. Evo, dakle, kako Oslobođenje prenosi istup Živka Budimira na nekoj promociji: „Šta, zapravo, znači kad Radončić kaže – ja, kao Bošnjak…? Ne sporim pravo da se bilo ko osjeća pripadnikom konstitutivnih naroda, ali s obzirom na njegovo crnogorsko-albansko porijeklo, s obzirom na to da su ostale nedoumice i kada i kako je došao u našu zemlju, čak ne znamo ni koju stručnu spremu posjeduje, s obzirom na broj Bošnjaka koje tako sustavno napada, volio bih da mi neko kaže – šta to njegovo predstavljanje uistinu znači.“

Da nisam ljubitelj skorojevićevštine à la Radončić, njegovih poslovno-financijskih makinacija, malj-novinarstva koje je patentirao uz pomoć (ondašnje) SDA, a ni njegove nove političke „filozofije“, nadam se da je nepotrebno dokazivati. Međutim, sa stanovišta elementarnih demokratskih načela i opće građanske kulture pitanje kakvo javno postavlja Budimir kao visoki državni funkcioner, ne može biti tretirano drukčije nego kao prvorazredni skandal. A da u političkom i politološkom pogledu predstavlja besmislicu, ne treba posebno ni isticati.

Pošto stvarnost katkad zna biti šaljivdžija, neki dan je baš Fahrudin Radončić bio predmetom takve šovenske invektive, izgovorene od formalno prvorangiranoga političara u Federaciji BiH a afirmativno prenesene u novinama s građanskom reputacijom. Evo, dakle, kako Oslobođenje prenosi istup Živka Budimira na nekoj promociji: „Šta, zapravo, znači kad Radončić kaže – ja, kao Bošnjak…?

Ne tako davno, javnost je mogla svjedočiti frapantnom iskazu o genetskom karakteru „srpskog zlotvorstva“, o  repetitivnosti i neiskorjenjivosti srpskoga zla kao takvog (akademik Rešid Hafizović), koji je izgovoren pod krovom Sarajevskoga univerziteta, a prenesen u Oslobođenju. Na kritičke reakcije, uostalom, zastrašujuće malobrojne i marginalne, autor na stranicama istoga lista prezrivo odmahuje rukom a njihove autore krsti zajedničkom, besmislenom ali opakom etiketom: ljevičarski selefisti.

Živko Budimir vjerojatno nije šovinist „namjerno“, kao što ni Oslobođenje nije to po svojoj deklariranoj koncepciji i orijentaciji. Utoliko je, međutim, primjer alarmantniji, jer je u isti mah i simptom – govori o dubokoj uvriježenosti i „normalnosti“ ksenofobnog i šovenskog refleksa, i tamo gdje mu se najmanje nadamo.

(ivanlovrenovic.com/DEPO PORTAL)

KOMENTARI