instant fap

Da li je Lagumdžija na sebe preuzeo ulogu ‘heroja povlačenja’ ili je, jednostavno, svih ovih godina bio najobičniji duduk s viškom samopouzdanja?

Piše: Emir Imamović Pirke (Novossti)

Prvo je Saša Magazinović, šef Kluba poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i jedan od mladih lavova Socijaldemokratske partije BiH, rekao: “SDP BiH ne podržava asimetrična rješenja. SDP nije ni spreman da ide u razgovore o rješenjima koja predviđaju jedan način izbora u jednom, drugi način izbora u drugom entitetu.

Druga stvar ‘ispod linije’, dakle nešto o čemu ne želimo ni razgovarati, nešto što je neprihvatljivo za SDP, jeste uspostava novih etnički definisanih izbornih jedinica.” A onda je Željko Komšić, član državnog i Predsjedništva SDP-a BiH te nesumnjivo najpopularniji socijalista barem u jednom, najbrojnijem narodu u Bosni i Hercegovini, napustio sjednicu Predsjedništva stranke, jer je bilo jasno kako će to tijelo prihvatiti “asimetrična rješenja i uspostavu novih etnički definisanih izbornih jedinica”. Sve u skladu sa sporazumom utanačenim sa oba bosanska HDZ-a i Savezom za bolju budućnost.

Heroj povlačenja

O kakvom se, zapravo, dogovoru radi, pisao je u prošlom broju “Novosti”, kratko i precizno, novinar Eldin Hadžović: “Lider Socijaldemokratske partije BiH Zlatko Lagumdžija odlučio je da baš on, kao predstavnik posljednje velike bh. stranke sa građanskim opredjeljenjem, zabije glogov kolac u građanski duh BiH. Naime, novouspostavljeni savez Lagumdžije sa šefom HDZ-a BiH Draganom Čovićem rezultirao je sporazumom o ustavnim promjenama, prema kojem tri konstitutivna naroda postaju izborne jedinice na osnovu rezultata budućeg popisa stanovništva. U praksi bi to značilo da stotinjak hiljada birača iz kantona sa hrvatskom većinom ima mogućnost da izabere dovoljno članova hrvatskog kluba u Domu naroda FBiH, da blokira donošenje odluka u BiH na isti način na koji to danas rade predstavnici Republike Srpske zloupotrebljavajući mehanizam entitetskog glasanja. Ovaj sporazum bi u praksi značio da bi glas u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Travniku i Bihaću vrijedio nekoliko puta manje nego glas u Širokom Brijegu, te da bi jedino hercegovački Hrvati imali svoje predstavnike u tijelima vlasti, za razliku od, recimo, Hrvata iz Tuzle, Sarajeva ili Banje Luke. Ne treba ni spominjati da građane BiH, koji ne pripadaju niti jednom od tri konstitutivna naroda, ili koji ne žele da se njihova politička i građanska prava uvjetuju etničkim opredjeljivanjem, u planu sa kojim su izašli HDZ-ovci – nema.”

O događajima koji imaju ili mogu imati historijsku važnost nemoguće je u potpunosti suditi u realnom vremenu. Budući historičari će, dakle, moći ocijeniti je li i zašto, zaboga, Zlatko Lagumdžija na sebe preuzeo ulogu “heroja povlačenja”, kako holandski pisac Gert Mak naziva one lidere koji u ime sutrašnjice odustaju od dojučerašnje ideologije i proklamovanih ciljeva ili je, jednostavno, svih ovih godina, u političkom smislu naravno, bio najobičniji duduk sa viškom samopouzdanja. S obzirom na upornost sa kojom je srljao iz greške u veću grešku i moguće, lako predvidljive, nimalo pozitivne posljedice dila SDP-a sa HDZ-om, nije neka pamet pretpostaviti kakav će zaključak biti.

Kada su, dakle, iz SDP-a poručili da su protiv asimetričnih, a jesu za simetrična rješenja, šta god bilo i jedno i drugo, te da nikada neće preći liniju koja će ozvaničiti uspostavu etničkih izbornih jedinica, oni su ustvari kazali kako fakat neće, ali eto, takva vremena došla, moraju. U protivnom samo mogu prije vremena otići sa vlasti, a to im, naravno, ne pada na pamet. Zapravo, kada se pogleda, kako bi rekao Magazinović, iza linije podvučene pod sve što je SDP napravio od jeseni 2010. godine i posljednjih općih izbora do danas, jasno je kako nije bilo niti jednog jedinog razloga zbog kojeg bi neko, a da nije Željko Komšić, vjerovao da BiH na čelu sa Lagumdžijom ne srlja u potpunu katastrofu. On i njegova privatizirana stranka učinili su, o čemu smo više puta pisali, ama baš sve zbog čega uspostava hrvatskog političkog entiteta – po mjeri HDZ-a – danas izgleda kao jedino rješenje za kakav-takav prekid višegodišnje krize u zemlji koja je svakako u hroničnoj fazi raspada.

Niz kolosalnih grešaka

Podsjetimo se: da bi Željko Komšić prvi put bošnjačkim glasovima bio izabran za člana Predsjedništva BiH, nije pravljen novi izborni zakon, već je Lagumdžija pročitao i (zlo)upotrijebio stari. Do Komšića je, naime, kao što će biti još koji dan, Federacija bila jedna izborna jedinica u kojoj su se, posebno članovi kolektivnog šefa države, birali po građanskom principu: jedan čovjek, jedan glas. Formalno, dakle, svi su prije Lagumdžije mogli, jednostavnom igrom brojeva, uzeti mjesto člana Predsjedništva Anti Jelaviću, Čoviću, Ivi Miri Joviću, kome god iz HDZ-a, ali nisu. Ne zato što im nije palo na pamet, već zato što nije trebalo biti naročito inteligentan pa shvatiti kako se na taj način do kraja legitimiraju tvrdnje o neravnopravnosti Hrvata u BiH.

No, Lagumdžija je između stvarnosti i njenog ignoriranja, bez dvoumljenja odabrao drugo. Uslijedio je dnevnopolitički profitabilan, ali strateški i dugoročno krajnje problematičan, pokazuje se i poguban, reizbor Željka Komšića, praćen sumanutim pokušajem konstruiranja Vlade Federacije sa onim hrvatskim strankama koje ni u kantonima u kojima im žive lideri ne mogu prići relevantnom rezultatu. Tako je, nimalo neočekivano, u malu, nesretnu i siromašnu državu stigla i najveća politička kriza nakon Dejtona, pa je BiH državnu vladu dobila nedavno i nakratko, dok federalnu, koja se upravo i neuspješno rekonstruiše, niko izvan teritorija što ga je u ratu kontrolirala Armija BiH ne smatra legitimnom.

Nizom kolosalnih grešaka Lagumdžija je sebe i stranku doveo do kapitulacije, nakon koje će od onoga što je sam nazivao mirenjem građanskog i nacionalnog izvjesnije biti pronalaženje piramida u Visokom. Jednostavno, onim što je SDP učinio do kraja se i za vijeke vjekova dokida i najmanja šansa da BiH jednog dana bude nešto više od klimave zajednice tri monoetnička politička društva i država koja nije, kako bi rekao pisac Nenad Veličković, iz dvadesetog ušla u devetnaesto stoljeće.

KOMENTARI