Ono što se odmah primijeti prilikom dolaska u BiH je da ogromna većina ljudi govori kako „odavde treba ići“ ili „kako ovdje ne valja“ i, naravno, kako je „tamo“ (na Zapadu) sve bolje. Razumijem da je ljudima dosta politike, korupcije, neefikasnosti i svega onoga o čemu se konstantno priča u domovini. Iz sata u sat bruje vijesti koje izluđuju ljude koji nanovo moraju dobiti svoj „fiks“ regularnih vijesti kako bi tu svoju mazohističku ovisnost o pesimizmu iznova pothranili. „Lako je vama pričati kad ste tamo“ je najčešći odgovor kojim se zatvara svaka mogućnost razgovora o temi. Ja vjerujem da prosječni građanin Bosne i Hercegovine ne živi puno lošije od prosječnog građanina Amerike. Kod nas nije najveći problem kvalitet života prosječnog građanina koji i nije toliko loš. Najveći problem kod nas je katastrofalno loš odnos prema općem ili javnom dobru. Ovo nije problem samo političara nego svih nas.
Maloprije razgovaram sa jednim momčićem koji je tek napunio 12 godina i koji veli da je u Americi „sve bolje“. Ja i jedan mladić koji je rođen u Americi smo mu pokušavali objasniti da to i nije baš tako ali on je jednostavno ponavljao kako je „sve bolje u Americi“. Uspjeli smo od naših najmlađih napraviti one koji misle kako kod nas stvarno ništa ne valja. Ubijamo vjeru u našu zemlju i prije nego što stasaju. Naši ljudi u domovini imaju strašno nerealnu sliku života na Zapadu. Možda smo tu krivi i mi iz dijaspore jer ne štedimo teško zarađene i ušteđene novce kada dođemo u posjetu domovini. Tako se stiče utisak da iz nas pare „samo sipaju“ i da je to svakodnevna realnost. Ono što mnogi ne vide je da veliki broj ljudi na Zapadu rade od jutra do sutra, neki i po dva i tri posla, kako bi poplaćali račune, kredite i ostale dažbine, a istovremeno i uštedjeli koji dolar kako bismo mogli obići svoje u Bosni i Hercegovini i usput pomoći domaću ekonomiju, kao i podijeliti poklone i novac familiji i bližnjima. I usput, mnogi nemaju vremena ni za svoje porodice a kamoli za šta drugo.
Neki zazivaju stara dobra vremena kada je sve bilo bolje i kada se znalo šta je šta. Zaboravljaju često da su i tada mnogi snivali „da je život negdje drugdje i ne sanja se više stari san, čekaju pasoš, da odu van…“ Da, postoje stvari koje su ispod prihvatljivog nivoa. O tome bismo mogli do prekosutra, a ne nedostaje pritužbi na taj račun.
Istovremeno, i znam da će mnogi odapeti strijele mržnje zbog ovoga, mislim da se kod nas relativno dobro živi. Iako su plate nominalno male, veliki broj ljudi nema ni izbliza velike račune kao na Zapadu. Kuće su uglavnom fino namještene, voze se auta, svako – pa i djeca – ima „pametni telefon“, ljudi su lijepo odjeveni. Plaže u Hrvatskoj i Crnoj Gori su pune naših ljudi. Puni avioni lete za Antaliju više puta sedmično. Neimaštine sigurno ima, kao i gladnih. Ukratko, ima krajnosti, kao i svugdje drugo. Da je toliko loše, vala nije.
U regionu Sjeverne Virdžinije gdje živim gradi se već 15 godina malo manje od 50 kilometara metro pruge koja bi trebala povezati Washington sa Dulles aerodromom. Projekat je trebao biti dovršen prije više od pet godina ali se konstantno odgađa njegovo otvaranje zbog loše izvedenih radova (pucanje betona) i prevelikog troška. Nedavno je izvođač radova tražio da mu se isplati skoro pola milijarde dolara (da, skoro 500 miliona) kako bi završili radove. Nije do sada bila niti jedna demonstracija vezana za ovaj projekat, bar koliko znam, a moglo je i trebalo biti. U mom komšiluku treba da se počne sa gradnjom stambeno-komercijalnog centra već tri godine. Od svega, počeli su praviti semafor i pješački prijelaz na jednoj raskrsnici i to rade već više od pola godine. Postoje i mnogi drugi primjeri. Zašto ih navodim? Kako bih pokazao da i u Americi, kao i na Zapadu postoje javašluk i korupcija.
Nedavno, tokom posjete jednom našem džematu povodom obilježavanja genocida u Srebrenici, sjeli smo nakon tevhida i uz uobičajenu kahvu i kolače započeli razgovor. Vrlo brzo se počelo sa tužaljkama o Bosni i na račun Bosne. Ja sam tada intervenisao i počeo govoriti o dobrim stvarima u domovini, kao i o ne baš dobrim stvarima sa kojima smo se sigurno sreli u Americi. U sekundi se ton diskusije potpuno promijenio. Jedan džematlija reče kako su mu izgubili dokumente u Americi prilikom neke aplikacije iako je imao i advokata. Morao je opet sve ispočetka. Nije psovao državu i predsjednika. Drugi spomenu kako je prilikom posjete Bosni „izganjao“ sve dokumente brzo i bez ikakvih problema. Treći kaza kako nije uspio dobiti „papire“ ali da je bila njegova greška jer je kasno počeo proceduru. Odjednom se ispostavi da nije ni u Bosni toliko loše ali ni toliko sjajno u Americi. Sve što je trebalo je da neko malo promijeni ton razgovora ili diskurs.
Svaka zemlja ima svoje prednosti i mahane. Nafaka je propisana svakome. Neko će je naći u Bosni i Hercegovini, neko negdje drugdje. Neka svatko traži svoju nafaku i ako misli da je ona izvan Bosne neka je i traži tamo. Nema ništa loše u tome. Ali nemojmo osipati drvlje i kamenje na našu domovinu.
Na kraju krajeva, svaka zemlja je ogledalo ljudi koji žive u njoj. Svi oni koji non-stop kukaju o stanju u BiH neka razmisle da su i oni dio tog društva. Nije sve do političara, kako god se zvali. Kad se neko u familiji upisuje na fakultet prvo što svi pomisle je, „imamo li koga da može pomoći prilikom upisa?“ Kad se ide kod doktora odmah se razmišlja, „koga znamo na toj i toj klinici da može posredovati?“ Nosimo kese i poklone i kad niko od nas to ne traži. Mi smo duboko prihvatili ovo kao normalno ponašanje. Političari su samo podesan izgovor za naše nedostatke.
I još nešto. Nekada nije jasno da li ljudi odlaze iz BiH zbog uobičajeno navedenih razloga ili bježe od porodične disfunkcionalnosti, bračne nesloge ili drugih problema. Nije ni čudo što se mnogi brakovi raspadnu u pečalbi, nakon što pritisak okoline i „sramota“ više ne postoje. Najlakše je reći kako BiH ne valja. Najteže je suočiti se sa svojim demonima iliti šejtanima.
Ovo sve ne znači da objektivno ne postoji puno problema u kojima se nalazi naša domovina. Isti su jako dobro dokumentirani. No, nije sve do politike i političara. Ima dosta i do nas.
Ermin Sinanović
KOMENTARI