A moglo je sve biti drugačije… Prijedor bi nam svima ostao u u sjećanju po sevdalinkama, po Prijedor polju, dugom i širokom, po djevojkama u pjesmama opjevanim, po prijedorskoj čaršiji, po ljepoti rijeke Sane
20. jula 2021., klanjana je kolektivna dženaza za žrtve genocida sa općine Prijedor. Ukopani su posmrtni ostaci 12 žrtava.
U nemogućnosti da lično prisustvujem, osjetila sam da nešto moram uraditi. Moram svim porodicama žrtava dati svoju podršku, onako kako najbolje znam – kroz pisanje.
A moglo je sve biti drugačije… Prijedor bi nam svima ostao u u sjećanju po sevdalinkama, po Prijedor-polju, dugom i širokom, po djevojkama u pjesmama opjevanim, po prijedorskoj čaršiji, po ljepoti rijeke Sane.
Ostao bi mi u sjećanju kao neuprljan, grad moje mladosti, grad mojih srednjoškolskih dana. Grijale bi me uspomene na drugove iz školskih klupa, na korzo, na posljednje zalogaje kruha koje smo dijelili s prijateljima, ne pitajući se ko su i odakle su. Sjećali bi se naših profesora kao ljudi sa visokim moralnim vrijednostima. Možda bi najgore zlo, koje smo mislili da neki od njih mogu uraditi, bilo to što su nekada dali keca.
Nažalost, danas je istina mnogo drugačija.
Prijedor će ostati poznat kao općina na čijoj su se teritoriji nalazili zloglasni logori Omarska, Keraterm i Trnopolje. Ostat će poznat po tome što su mnoge žrtve koje se i ove godine kopaju, izgubile život na Korićanskim stijenama vjerujući da ih nakon mukotrpnih logora čeka sloboda. Nažalost, ispraćeni su u naručje smrti.
Ostat će poznat po velikim masovnim grobnicama, Tomašici i Kevljanima iz čijih su dubina identifikovane mnoge žrtve.
Ostat će poznat po Danu bijelih traka koji se u svijetu već uveliko obilježava, po ubijenoj djeci kojoj spomenik ni do današnjeg dana nije napravljen. Ostat će poznat po majkama koje su izgubile jednog, dva, tri, četiri, pet, pa teško je povjerovati, ali i šest sinova.
Ostat će zapamćen po majci Arifi Garibović iz Kozarca, Havi Tatarević iz Zecova, Mini Hegić i mnogim drugim majkama koje izgubiše svoje najmilije. Mnoge od njih su od prevelike boli otišle sa ovog svijeta. Otišle, a nisu dočekale da nađu ni koščicu od svoje drage djece, a kamoli da ih dostojno ukopaju.
Prijedor će ostati poznat po velikom broju žrtava genocida. Preko tri hiljade žrtava, drugi grad po broju žrtava u Bosni i Hercegovini. Odmah nakon Srebrenice. Ostat će poznat po prijedorskim poljima smrti, po dženazama i mezarjima.
I dok čitam spisak žrtava kojima će se klanjati dženaza, ne mogu da ne primijetim toliko poznatih imena mojih dragih školskih drugova, komšija i prijatelja. Duša me boli zbog nenadoknadivog gubitka i godina koje su otišle u nepovrat. U tuzi, bolu, agoniji, čekanju bez kraja, nadanju. U tišini kada je duša vrištala. U trenucima bez glasa, sa suzama u očima.
Nama koji ostadosmo živi, ostade ogromna moralna obaveza. Da ih se sjećamo kroz naše dove, kroz naše pisanje, kroz borbu da istina izađe na vidjelo.
Nedavno sam upoznala Sudbina Musića u Londonu. Govorio je u Guildhallu u Londonu, pred oko 700 stotina ljudi o genocidu u prijedorskoj općini, o ratu i o njegovim posljedicama, ali i o značaju mira i tolerancije među ljudima. Bili smo izuzetno ponosni na njega, na njegove aktivnosti u borbi za ljudska prava. Znam da ima jo mnogo ljudi, i znanih i neznanih, koji se bore za pravdu i svima veliko hvala.
Neka je svim prijedorskim žrtvama genocida lahka crna zemlja bosanska.
Porodicama žrtava genocida želim sabur u ovim teškim danima.
Autorica teksta je Semira Jakupović iz Kozarca kod Prijedora. Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci, odsjek srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik i književnost jugoslavenskih naroda i narodnosti, te stekla zvanje nastavnika predmetne nastave. U ratu je izbjegla u Veliku Britaniju gdje i danas živi. U Londonu se od 1996. godine uključila u rad “BH dopunske škole u Londonu”, a nekoliko godina kasnije počela je volonterski pisati za list “Haber”. Pisala je o aktivnostima BH dopunske škole u Londonu, životnim dostignućima Bosanaca i Hercegovaca koji žive u Velikoj Britaniji, ali i poeziju.
KOMENTARI