Te ‘95.smo već navikli na rat.
Čovjek je od nekog izdržljivog materijala satkan,do jednom…
Bila sam u Tuzli, bila sam na ulici kada je dolazila kolona.
Najtužnija na svijetu.
Majke,sestre,unuke, žene…bile su umorne,skrhane bolom i žive.
Čini mi se najgore je kad si živ,dišeš,ali ne osjećaš.
Bio je juli i po vrelom asfaltu kretala se kolona.
Još mi u ušima šušte dimije,mokre od znoja i suza. Još mi pred očima uplakana djeca i žene iscrpljene bolom rastanka.
Pred očima mi nepregledna povorka tuge,očaja,bola…ruke su im čini mi se još uvijek u onom položaju kad puštaš nekoga od sebe,a znaš…
Imala sam 20 godina tada. Srce je osjećalo bol koju nose. Svake godine sve čvršće stežem srce kad naiđu slike,jer sve više razumijem govor bez riječi.
Ruke…oči…pišu najtužnije stranice jednog životnog poglavlja koje se tiču svih nas.
Da se nikada i nikome ne ponovi Srebrenica
Lejla Avdić Pašagić
KOMENTARI