Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada
Moje žilište sažeći
Do samog dna
I pada…
A ja ću začudo još na zemlji prisutan sniti…
I smijat ćeš se vas opijen
Kako me više neće
Biti
(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim
Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem
Ti ne znaš ništa
O hladnom zdencu
Iz koga ja
Pijem)
(Mak Dizdar, Kameni spavač, 1966.)
Piše: Faruk Vele
Na trenutak zamrzio ljudski rod, kazao je španskim novinarima prvi predsjednik Predsjedništva RBiH rahmetli Alija Izetbegović govoreći o, kako je rekao, najtežem trenutku tokom agresije na našu zemlju – danu kada je ubijen mostarski Stari most.
Desilo se to na današnji da prije 26 godina. U hladnu Neretvu je 9. novembra 1993. godine, u 10 sati i 16 minuta, poslije cjelodnevnog razaranja tenkovskom municijom, srušeno remek-djelo osmanske arhitekture na Balkanu i jedno od najvrednijih kulturno-historijskih spomenika u svijetu.
“Ubili su tebe, Al’ ti nisu dušu, Sve dok Mostar živi, I dok ljudi ima”, zapio je pjesnik.
Polumjesec nad Neretvom
Polumjesec nad Neretvom, djelo je turskog neimara Hajrudina, sagrađen je u vremenu između 1557. i 1566. godine po naredbi Sulejmana Veličanstvenog.
Rušenjem Starog mosta ispoljen je, pisat će mnogo godina kasnije stručnjaci za istraživanje zločina i genocida, vrhunac mržnje, zločina, nečovječnosti, ispaljen je projektil u tanku zakletvu poslije Holokausta, NIKADA VIŠE!
Starog, kako su Mostarci od milja zvali, a i danas zovu taj spomenik koji diše, srušili su (ne)ljudi pod komandom Slobodana Praljka, generala i (ne)čovjeka koji je s ovog svijeta otišao ispijajući otrov.
Istog onog koji je tvrdio da Stari most nije bio simbol ničega! A bio je sve.
Kasnije će Josip Manolić, bivši šef UDBA-e i drugi premijer Hrvatske tvrditi da je tenk Pete gardijske brigade HV-a, na čijem je čelu bio Ivan Kapular, srušio Stari most.
Heroj Mostara Miro Salčin, bivši komandant Druge čete Armije BiH ispričao je na suđenju Jadranku Prliću i ostalima da je 8. novembra 1993. godine lično vidio cijev tenka koji je sa brda Čekrk na Humu pod kontrolom snaga HVO ispaljivao municiju na mostarski Stari most.
On je na suđenju šestorici bivših čelnika Herceg-Bosne opisao kako je tog dana iz osmatračnice u neposrednoj blizini Starog mosta vidio ispaljivanje oko 80 tenkovskih projektila.
Kako je pao Stari?
Do večeri 8. novembra 1993. most je, kako je kazao, bio skoro poptuno uništen. Ni sam nije siguran kako je most izdržao tu noć. Pao je sutradan ujutro, nakon što je na njega ispaljno još šest tenkovskih granata. Opisujući paniku koja je nastala nakon rušenja Starog mosta, jedne od posljednjih komunikacija sa ostatkom teritorije pod kontrolom Armije BiH, svjedok je naveo da su dva dana nakon toga morali smirivati preplašeni narod.
Reuters je 10. novembra ‘93. godine prenio izvještaj u kojem je Veso Vegar, bivši portparol Odjela obrane Hrvatske zajednice Herceg Bosna i kasnije glasnogovornik HDZ 1990., koji je u međuvremenu preminuo, potvrdio da je “HVO ispalio deset granata na Stari most”. U istom članku se navodi da su Ujedinjene nacije potvrdile da je HVO uništio most granatama ispaljenim iz središnjeg Mostara.
Ideologija živi
“Konačni udarac zadalo je nekoliko tenkovskih granata koje su stigle sa sjevernih i južnih položaja HVO”, prenijela je agencija riječi portparola UN u Sarajevu.
Praljku je presudio Haški tribunal, a potom i on sam sebi. Branioci Mostara će danas, zajedno sa mostarskim osnovcima, ispratiti skok bez aplauza. Sa Starog mosta koji je u julu 2004. godine ponovo “izronio za one što ga vole”.
Međutim, strašna je spoznaja da je ideologija koja je srušila Stari most, kao dio svjetske baštine živa, vitalna i da traži ispunjenje ratnih ciljeva.
Četvrt stoljeća nakon rušenja Starog mosta, samo nekoliko ulica dalje, u Mostaru se obilježava godišnjica tzv. Herceg-Bosne, u čije ime je zlo počinjeno.
Uvežimo sve ono što nosi ime Herceg-Bosna, rekao je u aprilu ove godine lider HDZ-a BiH Dragan Čović, stranke koja ne samo da ne priznanje presudu Prliću i ostalima, već ih i slavi.
Javljam se iz zemlje tuge i izganstva
prepuna boli, gorčine i žala
Mostar ubiše u ime lažnog bratstva
Moja bi suza i pelin nadgorčala
Ni Hajrudinov polumjesec ne osta
Dabogda nikad ne imali mosta
(Alija Kebo, Amrina kletva, 1996.)
KOMENTARI