Informacije Centralne banke BiH pokazuju kako su od ukupno iznosa tekućih transfera, na novčane doznake iz inostranstva se odnosi 3,58 milijardi konvertibilnih maraka, a što je izuzetan rast-gotovo pola milijarde, u odnosu na godinu ranije kada je po toj osnovi dijaspora poslala 3,04 milijarde maraka. Ukoliko se ovi podaci usporede s 2020. godinom kada je na osnovu novčanih doznaka u BiH stiglo 2,52 milijarde KM, vidljivo je da dijaspora šalje sve više novca.

Prema podacima Centralne banke Bosne i Hercegovine (CBBiH), ukupni tekući transferi u 2022. godini iznosili su 4,95 milijardi KM i za 598 milijuna KM su veći u odnosu na 2021. godinu.

Inače dijaspora je za 25 godine, od 1998. do kraja 2021. godine, zvaničnim kanalima poslala u BiH više od 60 milijardi KM.

Međutim, procjenjuje se da je iznos novčanih doznaka iz dijaspore od rata na ovamo iznosio najmanje 100 milijardi KM, a najvjerovatnije i dvostruko više od zvanične statisike i to putem “neformalnih” novčanih transfera ili “iz ruke u ruku”, koji nisu registrovani u platnom prometu, i služe uglavnom za plaćanje računa, kupovinu hrane i ostale troškove u domaćinstva, dok se rijtko koriste za ulaganja u neka biznis.

U zvanične brojke nisu uključena ni sredstva koja dijaspora u ljetnim danima, tokom boravka u BiH, potroši u našoj zemlji.

Da li je ovo dobro ili loše

Obzirom da sva dosadašnja istraživanja pokazuju da novac koji pristiže iz dijaspore građani u BiH koriste isključivo za puko preživljavanje, dr. Mirzu Emirhafizovića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu pitali smo koliko je to zapravo loše po bh. ekonomiju. Kaže da pojedini istraživači koji su analizirali ovu problematiku smatraju da novčane doznake iz inostranstva, koje migranti najčešće šalju svojim srodnicima, imaju i svoju negativnu stranu iz nekoliko razloga. Najprije, jer se tim novcem najvećim dijelom pokrivaju životni troškovi, što znači da se ne radi o ulaganjima u razvojne projekte. Nadalje, novčane doznake mogu destimulativno utjecati na radno sposobne osobe s osiguranim prihodima po toj osnovi, jer zbog niskih zarada i nezadovoljavajućeg tretmana radnika skloniji su neprihvaćanju, odnosno odustajanju od poslova koji se nude na tržištu rada. Profesor Emirhafizović naglašava kako ne treba zaboraviti ni svojevrsnu zavisnost o redovnim prihodima iz inostranstva koji su, u slučaju BiH, u značajnoj mjeri zaslužni za “popravljanje“ socijalne slike njenih stanovnika.

Pored svega navedenog, naglašava, tu su i loš ekonomski ambijent, nestabilna politička situacija, sistemska korupcija i troma administracija koji su djelovali  kao snažni repulzivni faktori za mnoge migrante iz BiH koji su bili zainteresirani investirati svoj kapital u BiH.

Na kraju ne treba zaboraviti na na još jedan problem koji nas čeka u skoroj budućnosti, a to je da se krug onih kojima se u BiH pomaže sužava, kompletne porodice posljednjih godina odlaze odavde, najmlađi se sve više osjećaju kao Austrijanci, Nijemci, Šveđani, a manje kao Bosanci i Hercegovci, a značajan dio ljudi koji primaju pomoć u BiH umire. Stoga jačanje veza između BiH i njenog brojnog iseljeništva vide kao izuzetno važno pitanje koje zavređuje veću pažnju i nadležnih institucija i javnosti.