instant fap
NaslovnicaBiH

Dimnjačari su prije bili gospoda, a danas zanat izumire

Dimnjačari su prije bili gospoda, a danas zanat izumire

Kada je prije 33 godine završio školu za proizvodnju piva i slada, Selim Ekmečić nije ni slutio da će vrlo brzo napustiti ovaj zanat i prekvalifikovati se za dimnjačara. U početku ga je, kako kaže, ovom poslu privukla veća plata, ali je s vremenom zavolio dimnjačarstvo i ističe da bi opet kada bi mogao, izabrao ovaj poziv.
Plata u dinarima

– Te 1980. godine moja plata je bila 338 hiljada tadašnjih dinara i slučajno sam sreo jednog prijatelja koji me nagovarao da se prekvalifikujem za dimnjačara i ponudio mi platu od 550 hiljada dinara. Bio presretan, a zamalo sam pao u nesvijest kada sam vidio njegovu platnu listu na kojoj je pisalo da mu je plata milion i po dinara. Tada sam sve ostavio i otrčao da se prijavim na biro i vrlo brzo su me pozvali i krenuo sam na školovanje. Nije bilo lako, ali uspio sam, jer od nas 60 koliko nas je krenulo na prekvalifikaciju, osmorica nas je uspješno završila školovanje. I onda su dimnjaci postali moj život, priča Ekmečić.

Tih ‘80-ih godina Sarajevo se uglavnom grijalo na ugalj, malo na mazut, vrlo malo na lož-ulje, a posla je bilo na sve strane.

– Sjećam se da sam tada svaki dan kući dolazio garav i to je tako trajalo sve do kraja ‘80-ih kada se u Sarajevu počeo uvoditi plin. Tada je počelo izbacivanje kotlova i išlo se na gasifikaciju i to su bili teški dani jer se svaki dan dimnjačar susretao sa puno čađi. U ono doba mi smo imali beneficirani radni staž jer je rijetko koji dimnjačar starosnu penziju dočekao normalno i ja sada sa 54 godine idem u penziju upravo zahvaljujući beneficiranom radnom stažu. Tada smo svaki dan dobijali po litru mlijeka, sapune za pranje i tih godina se vodilo računa o nama i imali smo sve uslove za rad. Poslije rata sve se okrenulo i sada se borimo da budemo zakonski regulisani, kaže Ekmečić, koji je i predsjednik Udruženja dimnjačara BiH.

Odluka o dimnjačarskoj djelatnosti donesena je 2001. godine, međutim dimnjačari nisu bili dio zakona o komunalnoj djelatnosti.

Regulisati status

– Zahvaljujući ministru prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo Zlatku Petroviću i njegovoj pomoćnici Zijadi Krvavac, mi smo djelimično definisali naš status. Regulisano je ko može raditi kao dimnjačar i prema ovoj odluci obrtnici moraju imati uposlena dva dimnjačara sa tri godine radnog iskustva, a privredna društva moraju imati tri dimnjačara. Ranije toga nije bilo, pa je i električar mogao raditi naš posao. Dimnjačarstvo je zanat koji izumire, a za koji država ništa ne poduzima da ga spasi, ali doći će vrijeme da će neko morati urediti državu pa i dimnjačare jer bez dimnjačara se ne može. Možda smo i mi malo krivi za svoju situaciju jer nismo jedinstveni. Ima dimnjačara koji imaju puno posla i onih koji ga nikako nemaju. Nemamo jedinstven cjenovnik, jedna firma radi za 0,70 feninga, druga za 1,5 KM, treća za 2,5 KM. Problem je i to što svaki upravitelj teži da se što manje čiste dimnjaci ili da se nikako ne čiste. Inspekcija im do sada nije mogla ništa, pa su se i tu izvlačili, ali i to mora stati. Dao sam prijedlog da se ide pet maraka po dimnjaku i da to bude jedinstvena cijena i onda bismo svi imali posla, normalnu zaradu i mogućnost da zaposlimo nove radnike, naglašava Ekmečić.

Pored Selima, dimnjačarskim poslom se bave i njegova dva sina i kako ističe to im je u tradiciji.

– Oni se tek uhodavaju u posao i uče zanat. Ja sam tu da im pomognem koliko mogu. Mislim da sam ja prečistio cijelo Sarajevo nekoliko puta, jer mi smo imali svi svoje dijelove grada i prije rata su se mjesečno čistili dimnjaci na svim zgradama u Sarajevu, a tada nas je bilo 60, dok danas rade 22 dimnjačara. Mnogi misle da dimnjačar samo čisti dimnjake, međutim to je samo jedna karika u lancu jer mi radimo i mehaničko čišćenje kotlova, dimnih kanala, antikorozivnu zaštitu, pregled dimnjaka kamerama i tehnički prijem novoizgrađenih objekata, pojašnjava Ekmečić.

Golf iz Tasa

Koliko je posao dimnjačara prije rata bio cijenjen govori i podatak da su svi dimnjačari imali riješeno stambeno pitanje.

– Pored toga, sjećam se da je ‘80-ih godina dimnjačar od svoje plate mogao normalno da živi sa porodicom i da za pet mjeseci kupi novi golf u Tasu. Znači, za pet mjeseci je to mogao steći, a danas to ne može zaraditi pošteno ni za 50 godina, kaže Ekmečić.

Dimnjačari za sreću

Dimnjačari su imali i poseban tretman kod običnog svijeta.

– Svakome je bilo drago da nas vidi jer smo mi bili sinonim za sreću, radost. Tada su ljudi, a pogotovo djeca trčali da nas dotaknu da se uhvate za dugme, jer se vjerovalo da to donosi sreću. Mislim da u tome ima nešto, da to nije samo onako. To je ranije bilo više izraženo jer su dimnjačari ranije pješke išli ulicama Sarajeva sa merdevinama, kuglom i sajlom, a danas su motorizovani. I danas kada negdje uđem vidim da se ljudi gurkaju samo da me dotaknu. Lijepo je to doživjeti, ističe Ekmečić.

KOMENTARI