Mislim da mi u Sarajevu bolujemo od sindroma “vidi mu glave”, koji se manifestuje potrebom da izmišljamo potpuno nepotrebne i vještačke podjele među ljudima. A tako smo mali, tako beznačajni, list na vjetru, ako se nastavimo dalje usitnjavati – teško nama! Često vidim da Čaršija, u nastojanju da bude nešto što nije, radi sve da bude to što nije, a čineći to, prestaje da bude to što u suštini jeste, ili još gore, ono što bi trebala biti.
Odgovore na pitanja za ovaj intervju Dino Merlin davao je u pauzama između proba za novogodišnji koncert u Sarajevu. Nekoliko sedmica prije njegova održavanja, koncert je izazvao različite rasprave, kako je to kod nas i običaj. S tim u vezi, pitali smo ga šta misli o zabrani točenje alkohola tokom novogodišnje noći u glavnom gradu, kolika je zarada a koliki troškovi koncerta, ali i gdje je bio kad je bilo najteže, kome je posvetio pjesmu Tamo gdje je sunce, kako gleda na optužbe za plagiranje, razgovarali smo o nostalgiji i o tome je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo
STAV: Već smo dvadeset godina svjedoci nečega što se naziva jugonostalgijom. Nostalgijama je prirođeno reducirano sjećanje u kojem na površinu izbijaju samo lijepe stvari. Pjevali ste osamdesetih o “kokuznim vremenima”, o “gadnim vremenima”, o “džukelama” čiji lavež ne da spavati, o tome kako nema “ulja ni benzina”, o magli što je pala “do pola Sarajeva”, o temama koje jugonostalgičari danas nemaju u svome sjećanju. Sjećate li se predratnih sarajevskih magli, uličnih džukela, kokuzluka, nestašica, redukcija?
DINO MERLIN: Sjećam se i često mi se nameće pitanje da li je ovdje ikad bilo dobro, da li je čovjek ovdje ikad bio rahat i da li ćemo mi ikad izaći na zelenu granu. Jedna mudrost kaže da sretan čovjek nema prošlost, a nesretan nema ništa osim prošlosti. Po njoj smo, izgleda, duboko nesretni ljudi. Ko o čemu, mi o prošlosti i o nostalgiji. Nostalgija nije samo stvar “reduciranog sjećanja”, nostalgija je indikator da ovo “danas” nije bitno. U suštini, danas bi uvijek trebalo biti bolje nego jučer. Ako nije, nostalgija je simptom mnogo ozbiljnijeg problema, a to je da smo podbacili kao ljudi. Jer kakvi smo mi to ljudi koji svijet ne čine boljim?
STAV: Jeste li jedan od onih koji misle da se u prošlom sistemu bolje živjelo?
DINO MERLIN: Ne radi se samo o tome da li se živjelo bolje ili lošije, jer se živjelo bitno drugačije. Sloboda je fundamentalni demokratski princip, ali kao što sam pisao na albumu Ispočetka: “Nije za svakog roba sloboda.” Jedni preferiraju slobodu i inherentne opasnosti, a drugi sigurnost u ropstvu. S druge strane, nije stvar samo u tome kako je bilo, nego i kako će biti. Sistemi, kakvi god bili, samo su alati za bolje sutra. Bez znoja, svaki je alat samo apstrakcija. Sigurno da je nekima bilo bolje prije, nekima je bolje danas, ali opet nam valja izdeverati s onim što ne valja, boriti se protiv toga, a onda kad ovo prođe i nešto drugo dođe, vjerovatno će se naći neko u budućnosti i reći da je ovo danas bilo bolje. Kao što kaže Meša: “Uvijek nam se čine laganim dugovi koje smo već otplatili.”
STAV: Svjedoci smo različitih podjela u našem društvu. Okosnica jedne od tih podjela priča jeste o tome kako se Sarajevo znatno izmijenilo u posljednjih četvrt stoljeća, i to nagore. “Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo”?
DINO MERLIN: Cijeli se dunjaluk promijenio, pa tako i Sarajevo. Mislim da su se neke stvari promijenile nabolje, a neke nagore.
Jedan od najvećih izvora mog nezadovoljstva jeste urbicid kojem svjedočimo iz dana u dan. Ne razumijem to potpuno odsustvo želje da se sačuva baština kao jedan od naših najvećih resursa. Svijest o ovome u strukturama vlasti kao da ne postoji. U tom smislu, odgovorno tvrdim da je bivši sistem, sa svim svojim nakaradnim shvaćanjima veze između zgrada i ljudi ili, ne daj Bože, pojedinca, bio uređeniji i više dobronamjeran prema Sarajevu nego što je to slučaj danas.
Što se tiče mijenjanja strukture stanovnika, nažalost, kao i svaki rat, i ovaj je posljednji učinio svoje. Smiješni su mi oni koji za sve krive “došljake”, jer svi smo mi nekad odnekud došli. Pozdravljam konvivenciju naroda, kultura, jezika i običaja, i uvijek sam smatrao da je jedna od najvećih snaga ljudskog roda bila sposobnost da se miješaju drugačija stajališta ili, daj Bože, ideje. Stihove koje sam pisao prije trideset godina smatram i danas relevantnim: “Srbi, Bosanci, crnci i Albanci, nikad u mom gradu nisu bili stranci.” U mom gradu dobrodošli su svi pristojni ljudi.
STAV: Dijelite li mišljenje da postoje barem tri Sarajeva u kulturološkom smislu: mahalsko Sarajevo, haustorsko Sarajevo i kombinacija ovih dviju subkultura nastala miješanjem i selidbama?
DINO MERLIN: Ne dijelim. Mislim da mi u Sarajevu bolujemo od sindroma “vidi mu glave”, koji se manifestuje potrebom da izmišljamo potpuno nepotrebne i vještačke podjele među ljudima. A tako smo mali, tako beznačajni, list na vjetru, ako se nastavimo dalje usitnjavati – teško nama! Često vidim da Čaršija, u nastojanju da bude nešto što nije, radi sve da bude to što nije, a čineći to, prestaje da bude to što u suštini jeste, ili još gore, ono što bi trebala biti.
STAV: Motiv majke nije rijedak u književnosti. Kod Skendera Kulenovića, naprimjer, on se proteže kroz njegovo cjelokupno djelo u svim književnim žanrovima. Ali jest rijedak u pop i rok‑muzici, naročito je rijetko toliko izražen kao što je kod Vas. Šta je u životu Dine Merlina Fata Činjarevka?
DINO MERLIN: Fata je moja stijena. Jednostavnija pojava nego što mislite, a ujedno složenija nego što možete i zamisliti, da parafraziram Goethea, i mnoge moje pjesme posvećene su njoj. U kući je imala uvijek spremne dvije stvari za mene: jabuku i oklagiju. Ako bih bio dobar, dobio bih jabuku, a ako ne, oklagiju. Na meni je bilo da biram. Znala je reći: “Za sve što ti se u životu desi, sam si kriv – gdje si bio, s kim si bio i zašto na to nisi prije mislio?”
STAV: Postoje pjesme koje dobiju značenja neovisno o autorovoj prvobitnoj nakani. Ljubavna pjesma Bosnom behar probeharao postala je navijačka himna, Tamo gdje je sunce pjeva se u čast Aliji Izetbegoviću… Dosad je napisano mnogo redaka o tome kome je ta pjesma zaista bila namijenjena – Miladinu ili Izetbegoviću. Je li to još jedan dokaz da djelo živi vlastitim životom neovisno o željama i namjeri autora? Možemo li na ovom mjestu jednom za svagda rezimirati: o kome ta pjesma govori, kome je ona posvećena i čija je ona danas?
DINO MERLIN: Kao što sam i do sada govorio, pjesma Tamo gdje je sunce posvećena je i Aliji Izetbegoviću i Aliji Miladinu, kao i svakom Aliji i svakom Miladinu i svima onima koji su bili ujedinjeni u tome da nam je nanesena nepravda i da se protiv te nepravde trebalo boriti.
STAV: “Šta sve o tebi, sirota moja, i sad govore / To više nije ni stvar jala ni ljubomore / To je nešto više od toga / Nekome lijek, a nekom droga / Ja znam, ima tu malo istine a malo sudbine”. Odnose li se ovi stihovi i na Vas?
DINO MERLIN: Svaka se moja pjesma odnosi i na mene, kao i na ono što je oko mene. Kad sjednem da pišem, sjednem da se obračunam sam sa sobom. Papir na kojem pišem ujedno je i ogledalo. U njemu vidim mnoge svoje strahove, dileme, “aferime”, kao i različita lica života i smrti. Da, šta sve o meni nisu pričali i šta sve o meni i sad govore. Ali, kao što vidite, još sam tu. Znate, ponekad zna biti jako poticajno kad se tako veliki broj ljudi zanima za mene i moj rad te koristim ovu priliku da pozdravim sve te muškarce i žene koji investiraju svoje vrijeme i troše riječi i tastature na mene.
STAV: Kad je riječ o različitim zamjerkama koje godinama na Vaš račun stižu, dvije su primjedbe najčešće: da ste neke od svojih pjesama plagirali i da ste otišli iz Bosne “kad je bilo najteže”. Je li to stvar jala i ljubomore ili ima i malo istine?
DINO MERLIN: Kod nekih je to puka zloba, a kod nekih stvar neinformiranosti. U karijeri sam napisao više od dvjesto pjesama od kojih su pet ili šest obrade, koje su kao takve potpisane originalnim autorima i registrirane u međunarodnoj bazi podataka. Iako je moj autorski doprinos na tim pjesmama nemali, jer sam na te melodije napisao posve nove tekstove, potpuno različite priče i poetike, ne primam nikakvu naknadu za to. Pojedinci koji iz svojih interesa konstruišu neistine o meni, to dobro znaju, ali po onoj staroj “stoput izgovorena laž valjda će nekad postati istina” i dalje vode prljavu kampanju. U ovom totalnom vremenu u kojem živimo, kad je sve na hastalu provjerljivo jednim klikom, ko ozbiljan može povjerovati u takve insinuacije? A što se tiče “gdje si bio ti kad je bilo najteže”, ja sam bio s Bosnom kad je bilo najteže.
STAV: Mogu li se Vaši stihovi “budi ruka koja Bosnu brani” i “ja sam bio tu kad je bilo najteže”, odnosno “budi ruka koja Bosnu hrani” i “ja sam bio s Bosnom kad je bilo najteže” tumačiti kao izraz Vaše unutarnje dileme o ostanku u Sarajevu tokom rata?
DINO MERLIN: Ostanak za mene nije nikad bio dilema. Ja sam Bosnu i branio i hranio i opet bih. Vi ste bili u ratu pa vjerujem da Vam to nije strano. Ja sam umjetnik i u miru i u ratu te mi je bila dužnost da nastavim da radim ono što najbolje znam, a to je da pišem pjesme. Možda se neki sjećaju šta su tada, u najtežem periodu, značile moje pjesme Vojnik sreće, Mostarska, Jedna si jedina, Tamo gdje je sunce, Sva bol svijeta itd. Ako su moji izostanci iz Sarajeva, kad sam izašao da predstavljam svoju zemlju po prvi put u njenoj historiji na Evroviziji, ili kada sam po zadatku svirao po slobodnim teritorijama Bosne i Hercegovine, ili kada sam stvarao u studijima spomenute pjesme, nekima problem, onda je to njihov problem, a ne moj. U mome svijetu neke se stvari ne mijenjaju još od Platona, kada je rekao da je dužnost svakoga da radi ono za što je predodređen.
STAV: Postoje li pjesme koje ne pjevate u Zagrebu i u Beogradu? Kako mislite da bi tamošnja publika reagirala na većinu pjesama s albuma Moja bogda sna i Fotografija?
DINO MERLIN: Set-lista koju pravim za svaku turneju unificirana je tako da svi ljudi od Sydneya do Subotice dobivaju isti šou koji se razlikuje samo u skali produkcije. Ne postoje pjesme koje pjevam u Sarajevu, a ne pjevam u Zagrebu ili Beogradu. Sve pjesme koje sam pjevao dostupne su u digitalnom svijetu i preko milion ljudi koji su prisustvovali mojim koncertima tokom protekle dvije turneje dobro su upoznati s mojim opusom prije, u ratu i poslije rata. Pjesme koje spominjete na tim albumima nose univerzalne poruke ljubavi, nade, mira i potrage za srećom. Prve smo koncerte u Beogradu upravo završavali pjesmom koju sam napisao pod granatama u Sarajevu, a glasi: “Ako me ikada sretneš u ovom ukletom gradu, ostani mirno na istoj strani pločnika. Ne stavljaj ruke na lice, nemaš što od mene kriti, nama je ljubav lozinka…” Nemam se ja koga bojati, nemam ja šta da krijem i to moja publika dobro zna.
STAV: Jesam li u pravu kad kažem da se Vaše ratne i neposredno poratne pjesme sve manje mogu čuti na Vašim koncertima u Sarajevu? Zašto je to tako?
DINO MERLIN: Hvala Bogu da je tako i da ne živim samo od stare slave, nego da je moja umjetnost i dalje živa. Ja još uvijek pišem. Čak ni rodni list vam ne smije biti stariji od šest mjeseci. Ponosan sam na pjesme koje sam napisao u ratu, ali rat je davno završen. U odabiru pjesama koje idu na set-listu ponašam se kao selektor brazilske fudbalske reprezntacije – idu samo najbolji. U ovom poslu nema penzije, ni starih zasluga.
STAV: Zna li se, može li se pretpostaviti, koliki će biti finansijski učinci novogodišnjeg koncerta za Kanton Sarajevo? Kako sada stvari stoje, svi smještajni kapaciteti u Kantonu bit će popunjeni. Govori se o desecima hiljada gostiju. Je li to bilo na umu prilikom formiranja cijene nastupa ili je riječ o standardnim tržišnim cijenama za nastup Dine Merlina?
DINO MERLIN: Bojim se da glas zlobnika jače odzvanja i nekima miluje uši. Ovo nikako nisu standardne tržišne cijene. Za tržišne cijene mi tek nemamo para. Da budem jasan, ja ne uzimam honorar za ovaj koncert. Ovo je poklon mom gradu. Novac koji je planiran u budžetu nije dovoljan da pokrije ni troškove cjelokupne produkcije ovog koncerta. Ostatak sredstava potrebnih za ovakav šou nadoknadit će moj menadžment. Englezi kažu: “No good deed goes unpunished” ili “Nema dobra koje će proći nekažnjeno”, ali ja mislim da ipak treba činiti dobro, jer je Bog jači i od Engleza. Moj motiv u svemu ovome bio je da priredim spektakl kakav do sada nije viđen za Novu godinu u Sarajevu i da se pozicioniramo kao regionalni centar kad je u pitanju doček Nove godine. A što se tiče finansijskih efekata, duboko sam uvjeren da će grad i kanton imati višestruke koristi od ovog događaja.
STAV: Šta mislite o Zakonu o netočenju alkohola koji će biti primijenjen i tokom novogodišnje proslave na mjestu održavanja koncerta? S tim u vezi, pokrenute su mnoge rasprave, a Sarajevo je optuženo za uvođenje šerijata, premda je netočenje alkohola prilikom javnih proslava praksa koja se primjenjuje širom svijeta.
DINO MERLIN: Jedan moj jaran ima običaj reći: “Sve je dobro dokle nemaš pojma o čemu pričaš.” Neki ovdje, nažalost, nemaju pojma o čemu pričaju. Ja niti kome šta zabranjujem, niti kome šta dozvoljavam, niti pišem zakone – ali ih poštujem. Za ovaj zakon sam i ja prvi put čuo, mada je na snazi već nekoliko godina, i to nije slučaj samo u Sarajevu, već i u većini civiliziranih zemalja. Takav je zakon na snazi i u New Yorku na Times Squareu, pa mi je drago da smo bar u nečemu rame uz rame s ostatkom svijeta.
KOMENTARI